Areeba bint Khalid
Od XIX vijeka do danas, porodični život na Zapadu je značajno izmijenjen. Dok Zapadnjaci ovu promjenu zovu rezultatom oslobađajućim pokretom žena, pogled na historiju može ukazati na nešto sasvim suprotno.
Amerika je prije XIX vijeka bila farmerska zemlja a 90% populacije je živjelo i privređivalo na privatnim farmama. Domaćinstva su bila uglavnom samodovoljna – gotovo da sve što je bilo potrebno izraživano je u samim kućama. Nekolicina stvari koje nisu bile mogle biti proizvedene u domovima mogle su biti kupljene kod lokalnih zanatlija. Neke druge stvari, naročito one uvežene iz Evrope, kupovane su u radnjama. Muškarci bi vodili brigu o poljima a žene o domu. Najzad, angažovale bi se oko predenja, pletenja, tkanja, i uzgoja životinja na farmi.
Industrijska revolucija
Industrijska revolucija, koja je otpočela u ranim godinama XIX vijeka, donijela je ogromne promjene ovakvom načinu života. Godine 1807, u praskozorje rata između Velike Britanije i Francuske, predsjednik Jefferson je potpisao Embargo Act, koji je zaustavio cjelokupnu trgovinsku razmjenu između Evrope i Amerike. Ovaj akt je značio da evropska dobra više neće biti dostupna u Sjedinjenim Američkim Državama te da će ih Amerikanci morati sami proizvoditi. Jedan od velikih evropskih uvoznih artikala u Ameriku je bila odjeća, pa su trgovci iskoristili ovu mogućnost da osnuju tekstilnu industriju u Americi.
Godine 1814. Francis Cabot Lowell iz Bostona je otvorio prvu modernu fabriku. Rad je ovdje trebao biti brži nego što je to bilo prije. Umjesto ručnog pravljenja stvari u kućama, stvari su sada trebale biti brže pravljene u fabrikama a sve faze rada trebale su biti kompletirane pod istim krovom. Ono što je sada bilo potrebno Lowellu jesu bili radnici. Uvidio da bi žene, naročito neudate kćerke farmera, bilo isplativije koristiti u poslu nego što bi to bio slučaj sa muškarcima. One su takođe bile spremnije za rad na mjesto unajmljenih radnika u fabrikama.
Ali Lowell je morao rad van doma učiniti prihvatljivim u društvu u kojem to nije bio običaj. Uvjeravao je roditelje da će o njihovim kćerkama biti vođeno računa i da će biti držane u disciplini. Bio je osnovao zajednicu sa smještajem i hranom gdje su radnice živjele i radile zajedno.
Ubrzo zatim, sve više fabrika se pojavljivalo širom Amerike. Vlasnici fabrika su slijedili Lowellov primjer unajmljivanja neudatih žena. Do 1850. većina državnih prihoda je ostvarivano u fabrikama. Kako je proizvodnja dobara izmještena sa sela u gradove, narod se i sam počinjao seliti u industrijske centre.
Da bi zaradio novac, narod je morao da napušta svoje domove. Dok su žene radile na farmi, uvijek je bilo moguće iskombinovati posao i porodicu. Kada je, međutim, posao bio preseljen van kuće jedine žene koje su mogle to ispratiti bile su one bez porodičnih obaveza, bez muževa i bez primanja. Isto tako, jedine žene koje su mogle povesti računa o svojim porodicama su bile one koje nisu imale posao.
Ovakvi poslovi su postali način življenja neudatih žena. One bi radile dok ne bi ulazile u brak. Ali kako je vrijeme prolazilo, žena je nalazila da je porodični život smetnja njenom radu pa je, umjesto viđenja rada van kuće kao opcionalnog, počela da gleda porodični život takvim. Mnoge su žene počele da odlažu brak, a neke su odlučile da ostanu neudate.
Udate žene su pak ostajale kući i posvećivale vrijeme svojoj djeci. No sada kada nije bilo farmi i posla na njima, žene su čak imale i više vremena da potroše sa svojom djecom. Godine 1900. manje od 5.6% udatih žena je radilo van kuće. Ako je udana žena išla na posao, smatralo se da je to tako zato što je njen muž invalid ili zato što su siromašni.
Prvi svjetski rat
Prvi veliki ulazak udatih žena u radnu snagu je došao tokom Prvog sjetskog rata 1914. godine. Muškarci su bili otišli na ratišta a zemlja je trebala radnike da pokrije radna mjesta koja su oni ostavili iza sebe. Broj neudatih žena nije bio dovoljan za potrebe posla, pa su poslodavci počeli pozivati u posao i one udate. Do 1919. godine, 25% ženske radne snage je bilo udato, ali to je bio samo početak.
Druga promjena koju je donio Prvi svjetski rat bio je ulazak žena u armiju. Oko 13,000 žena je regrutovano u okviru američkih marinaca, i uglavnom radeći pisarske poslove – prve žene u historiji SAD su primile vojne činove.
Velika depresija
Velika depresija je došla 30-tih godina XX vijeka. Stopa nezaposlenosti se popela sa 3.2% 1929. na 23.6% 1932. godine. Poslovi su postali rijetki za muškarce vične u nekoj oblasti. Očevi su išli u potragu za poslom. Neki su, u očajanju, napuštali svoje porodice. Odgovornost za sticanje zarade u mnogim je porodicama pala na majke.
Najviše je žena i djece, međutim, nalazilo posao lakše od muškaraca iz razloga segregacije radnih kategorija za muškarce i žene. Mada se 80% muškaraca tokom Velike depresije protivilo zapošljavanju njihovih žena pod bilo kakvim okolnostima, ekonomski faktori su učinili svoje. Sati su bili dugi a plaćanja mala. Dvadeset procenata bijelih žena je bilo dio radne snage.
Drugi svjetski rat
Drugi svjetski rat je došao ranih 40-tih godina. Muškarci su pozvani u vojnu službu, a Amerika je opet trebala podršku u vidu radne snage. Opet su poslodavci pogled uprli na žene. I udate i neudate žene su bile pozvane na rad kako je to bilo urađeno i tokom prethodnog rata.
Javno mnenje je generalno još uvijek bilo protiv ulaska udatih žena u radni odnos. Mediji i vlada su započeli žestoku propagandnu kampanju ne bili se ovakvo mnenje promijenilo. Federalna vlada je govorila ženama da pobjeda neće biti postignuta bez njihova ulaska u radne snage. Rad u fabrici je bio smatran karakteristikom dobre građanke, a zapošljena žena je bila patriota.
Vlada je pokrenula magazin Bureau 1942. godine. Bureau je publikovao War Guide, vodič koji je sugerirao drugim časopisima koje tematske priče trebaju biti pokrivene svakog mjeseca kao pomoć ratnoj propagandi. Za septembar 1943. tema je bila “Žena na poslu”. Slogan za ovo je bio “The More Women at Work the Sooner We Win” (Što više žena na poslu – to ćemo prije pobijediti). Magazini su razvili pisanje koje je glorifikovalo i promovisalo upošljavanje žena na radna mjesta koja su tradicionalno pripadala muškarcu a sada su bila prazna. Ideja je bila da ako mali, neuzbudljivi poslovi budu predstavljeni kao atraktivni i plemeniti, žene će pristupiti radu u fabrikama.
Mediji su stvorili Rosie the Riveter (Zakovičarku Rosie), mitski lik koji je ohrabrivao žene na ulazak u radni odnos. Rosie je predstavljena kao žena patriota, heroj svih američkih žena:
“All the day long,
Whether rain or shine,
She's a part of the assembly line.
She's making history,
Working for victory,
Rosie the Riveter…
There's something true about,
Red, white, and blue about,
Rosie the Riveter.”
Propagandni napori su urodili plodom. Više od 6 miliona žena je stupilo u rad u nekoj fabrici tokom ovog rata, a većina njih je su bile udate. Godine 1940, prije rata, samo je 36% zaposlenih žena bilo udato. Do 1945. godine, na kraju rata, taj nivo je iznosio 50%. Taboo tema srednje klase koja se opirala upošljavanju žena je dokinuta.
Poslijeratni period
Pedesete godine su označene kao era prosperiteta u historiji američke porodice. Muškarci su se vratili iz rata i bio im je potreban posao. Još jednom su vlada i mediji zajedno nastupili na planu upravljanja javnim mnenjem. Ovog puta, međutim, oni su ohrabrivali ženu da se vrati kući, što govori da žena nije izvedena radi njene slobode nego zato što je bila potrebna radna snaga.
Ipak, ovaj napor nije bio uspješan i brzo bio je napušten jer žene iz nižih ekonomskih staleža morale su da zadrže svoje radno mjesto iz ekonomskih razloga. Drugi razlog je bio uspon konzumerske kulture.
“Baby boom” je takođe uzeo svoje mjesto tokom 50-tih. Žene koje su se vratile kući su još jednom posvetile živote svojoj djeci. Ali otprilike u isto vrijeme još jedna promjena je stigla u američki život. To je bilo širenje televizije. Do 1960. godine 90% populacije je posjedovalo bar jedan TV aparat. Porodice su se okupljale ispred ekrana u cilju zabave. U tim ranim danima sve je, uključujući tu i reklamni program, praćeno se velikim interesom.
Najveći dio porodica srednjeg staleža nije mogao da priušti sebi stvari koje je telavizija deklarisala potrebom u cilju održavanja ili poboljšanja kvaliteta života. Mnoge žene su se vratile na posao ne bi li živjele prema “američkom standardu življenja,” štagod to za njih značilo.
Broj zaposlenih američkih žena od 1940. do 1950. porastao je za devet procenata. Od 1930. do 1940. taj broj je bio povećan za samo tri procenta.
Efekti
Od kako su se majke vratile na posao, televizija je postala najvažniji odgajatelj djeteta. Djeca su tokom 50-tih godina potrošila najveći dio svog vremena budnosti ispred televizijskog ekrana.
Godine 1940. radilo je manje od 8.6% majki sa djecom ispod 18 godina. with children under eighteen worked. Do 1987. godine taj procenat je iznosio 60.2%.
Kako su žene zauzimale sve veću ulogu u porodičnoj financijskoj potpori, osjetile su se izjednačenim u zahtijevanju da muževi izvršavaju više kućnih poslova kao i čuvanje djece. Tokom godina, stopa razvoda se udvostručila dostižući nivo kada se za najmanje jedan od dva braka očekuje da će se završiti razvodom. Stope brakova i rođenja su opale. Broj samohranih majki je rapidno porastao. Ljudi su odgajani nesrećnim i nezadovoljnim svojim životima, pogotovo ako se uporede sa životima ljudi na televiziji.
Radeći, žene su uticale na društvo na mnogo različitih načina. Prvi i najvažniji od njih je bio taj da su djeca za zaposlenim majkama ostajala bez majčinskog odgoja. Porastom broja zaposlenih žena, rastao je i broj djece koja su porasla bez nadzora, a samim tim je povećan i kriminalitet među tinejdžerima.
Od kako je većina žena pretpostavila svoju karijeru porodičnom životu, porodica je uveliko načeta iako su generalno neudate žene u mogućnosti da zarade više novca od onih koje su udate. Na primjer, prema jednoj harvardskoj studiji, žene fizičari koje su neudate i koje nemaju djece zarađuju godišnje 13% više od svojih koleginica koje su udate, a 15% više od onih sa djecom.
Danas
Većina žena još uvijek radi na nižim nivoima ekonomske piramide. Najviše ih je zapošljeno na mjesto “ćata”, u fabrikama, maloprodaji, ili nekim od servisnih poslova. Oko 50% radne snage su žene. Dok su oko 78% od svih blagajnika i 99% od svih sekretara danas upravo žene, one čine samo 31% diretora i administratora. Jednakost na radnom mjestu je samo privid ali to je ipak prevarilo milione žena da napuste domove i time začnu uništavanje porodične strukture.
Samo kada su ekonomski ili politički faktori pravili potrebu za većim brojem radnika žene su pozivane na rad. Industrijska revolucija, Velika depresija, i svjetski ratovi, sva velika događanja koja su povećavala udio žena u ukupnoj radnoj snazi, bila su događanja koja su “primorala” kapitaliste da u ženama ugledaju oruđe pomoću kojeg će postati uspješniji u svojim planovima.
Ovo otuđenje žena se dešavalo postepeno. Prvo su to bile siromašne žene, pa neudate, pa udate bez djece, zatim udate žene bez male djece, i na kraju sve žene. Ista stvar se može vidjeti u zemljama u razvoju širom svijeta, a sve to uz širenje Zapadne propagande o slobodi žene. I rezultati će, vjerovatno, biti isti.
Bibliography
- Hawes, Joseph M., ed. Amerikan Families: A Research Guide and Historical Handbook. New York: Greenwood Press, 1990.
- Mintz, Steven. Domestic Revolutions. New York: the Free Press, 1988.
- Gary B. Nash, Amerikan Odyssey. New York: Glencoe McGraw-Hill, 2002.
- Wilson, Margaret Gibbons. The Amerikan Woman in Transition. Connecticut: Greenwood Press, 1979.
- Goldstein, Joshua S. War and Gender: How Gender Shapes the War System and Vice Versa. Cambridge University Press, 2001.
- U.S. Department of Labor, Women's Bureau. Women in the Force, 1900-2002. http://www.infoplease.com/ipa/0/1/0/4/6/7/A0104673.html
- The Library of Congress Rosie the Riveter: Real Women Workers in World War II http://www.loc.gov/rr/program/journey/rosie-transcript.html
Preveo: Albazari