Ziauddin Sardar
Ozbiljno promišljanje unutar islama je odavno istrošeno. Muslimani su se već odavno udobno oslonili na stare interpretacije, ili bolje rečeno, pribjegli njima. To je razlog zbog kojeg se osjećamo tako bolno u savremenom svijetu, tako neudobno sa modernošću. Učenjaci i mislioci već više od jednog vijeka ukazuju na našu potrebu da načinimo ozbiljna nastojanja u idžtihadu, u promišljenoj borbi i razmatranju, ka reformi islama. Na početku prošlog vijeka, Džemaludin Afgani i Muhammed Abduhu su pozivali na novi idžtihad; a usput mnogi ugledni intelektualci, akademici i mudri ljudi su govorili u prilog ovoj ideji – posebno Muhammed Ikbal, Malik bin Nabbi i Abdul Kadir Audah. Pa ipak, idžtihad je jedna od stvari muslimanskih društava za koju se može reći da je posebno podbacila. Zašto?
Razlog je sada stekao dodatnu hitnost. Bacimo samo pogled širom islamskog svijeta i pogledajmo koliko smo daleko otputovali od ideala i duha islama. Daleko od toga da predstavljamo oslobađajuće snage, pokrećujuću socijalnu, kulturnu i intelektualnu dinamiku za jednakost, pravdu i humane vrijednosti,… izgleda nam kao da je islam stekao patološko izobličenje. U stvari, meni izgleda da smo mi poprimili sva ona historijska i savremena zapadna poimanja islama i muslimana kojim smo vijekovima bili demonizovani. Mi, zapravo, sada nosimo odjeću, moram to priznati, samih demona kakve je Zapad projicirao na našu kolektivnu ličnost.
Ali okriviti Zapad, ili ideju instrumentalne moderne koja nam je poznata, znacilo bi opredijeliti se za najlaksu ali i neadekvatnu opciju. Istina, udio udio Zapada, a posebno Amerike, je veliki. A muslimani su brzi da upere prst na nepravdu počinjenu od strane američke i evropske inostrane politike i hegemonističke tendencije. Međutim, to je samo jedan, ali po mom mišljenju, nepremostiv dio nevolje. Hegemonija nije uvijek nametnuta; ona je, ponekad, pozvana. Unutrašnja situacija muslimana je otvoren poziv!
Propustili smo da odgovorimo pozivu na idžtihad iz nekih vrlo dubokih razloga. Prvi od njih jeste činjenica da kontekst naših svetih tekstova – Kur'an i primjeri poslanika Muhammeda, naše okvirne reference – bio zamrznut u historiji. Možemo imati jedino nekakvu interpretativnu relaciju sa tekstom – čak i prisniju ako se na tekst gleda kao svevremenski. Ali, ako interpretativni kontekst teksta nikada nije naš kontekst, ne naše vrijeme, onda njegova interpretacija teško može imati bilo kakvo realno značenje ili važnost za nas kakvi smo sada. Historijske interpretacije konstantno nas vuku nazad u historiju, prema skamenjenom i okoštalom kontekstu davnina; još gore, prema usvojenom i romantizovanom kontekstu kakav nikada nije ni postojao u historiji. To je razlog zašto, dok su muslimani emocionalno snazno prvrženi Islamu, Islam po sebi, kao pogled na svijet i moralni sistem vrijednosti, imaju malo ili ne direktne važnosti za njihov svakodnevni život odvojen od jasne zainteresovanosti za rituale i ibadet. Idžtihad i sveže mišljenje nisu bili mogući jer nema konteksta unutar kojeg bi oni, ustvari, uzeli svoje mjesto.
Smrzavanje interpretacije, zaključavanje ‘kapije idžtihada’, je imao devastirajući efekat na muslimansku misao i akciju. Naročito je proizvelo nešto što jedino mogu opisati kao tri metafizičke katastrofe: dizanje Šeri`ata na nivo božanstva, sa konsekventnim uklanjanjem snage od vjernika, i izjednačavanjem islama sa državom. Da elaboriram.
Većina muslimana smatra Šeri`at, najčešće prevođeno kao ‘islamsko pravo’, za božanstvo. Ipak, nema ničeg božanskog u vezi Šeri`ata. Jedina stvar koja legitimno može biti opisana kao božansko jeste Kur’an. Šeri`at je ljudska konstrukcija; napor da se razumije Božija volja u naročitom kontekstu. Ovo je razlog da se glavnina Šeri`ata, u stvari, sastoji iz fikha ili jurisprudencije, koja nije ništa drugo do pravno mišljenje klasičnih pravnika. Sam termin fikh nije bio u modi prije abbasidskog perioda, kada je zapravo i bio formulisan i kodifikovan. Ali kada je fikh pretpostavio svoju sistematsku pravnu formu, on je usvojio tri vitalna aspekta muslimanskog društva abbasidskog perioda. U takvom stanju stvari, muslimanska historija je bila u svojoj ekspanzionističkoj fazi, a fikh je usvojio logiku muslimanskog imperializma toga doba. Fikhska pravila o apostaziji, na primjer, nisu izvedena iz Kur'ana već iz ove logike. Osim toga, svijet je bio jednostavan i mogao se lahko podijeliti na crno i bijelo: dakle, podijela svijeta na Daru'l-Harb i Daru'l-Islam. Čak štaviše, kako formulatori zakona nisu bili u ovoj fazi upravljači društva, zakon je postao samo teorija koja nije mogla biti modifikovana – formulatori zakona su bili uskraćeni uvida u svoje moguće greške i u aspekte zakona kojima je potrebno svježe mišljenje i reformulacija. Prema tome fikh, kakvim ga poznamo danas, razvio se na osnovu podjele onih koji su upravljali i činili sebe odvojenim od društva i onih koji su formulisali zakon; epistemološke pretpostavke ‘zlatne’ ere muslimanske historije takođe mogu ući u igru. Kada opisujemo Šeri`at kao božanski, mi u stvari obezbjeđujemo božanske sankcije presudama fikha iz prošlosti.
Šta to u stvarnosti znači vidi se kada muslimanske zemlje primjenjuju ili zavode Šeri`at – zahtjevi muslimana od Indonezije do Nigerije – kontradikcije koje su bile nerazdvojive u formulaciji i razvoju fikha izlaze na vidjelo. To je razlog zašto, gdje god je fikhsko zakonodavstvo u primjeni izvan konteksta od vremena kad je formulisano i u iskoraku sa našim vremenom – muslimanska društva stiču srednjevijekovni osjećaj. To možemo vidjeti u Saudijskoj Arabiji, Sudanu i, u doskora, talibanskom Afganistanu. Kada grčevito držanje za fikh, prema diktatima ove ili one škole mišljenja, imalo to ikakve relevantnosti u realnom svijetu ili ne, postaje norma, okoštalost se uspostavlja. „Šeri`at će riješiti sve naše probleme“ postaje zajednicki sentiment; onda postaje nužno za ovu grupu koja je priskrbila ovakvo shvatanje šeri'ata, da sčuva svoju teritoriju, izvor svoje snage i prestiža, ma koliko da košta. Zastarjelo zakonodavno tijelo je, dakle, izjednačeno sa Šeri`atom, a kriticizam je izbjegavan i stavljan van zakona pozivanjem na njegovu božansku prirodu.
Postavljanje Šeri`ata na božanski nivo takođe znači da sami vjernici nemaju snage niti motiva: otkako je Zakon dat a priori ljudi nemaju šta drugo raditi osim da ga slijede. Vjernici tako postaju prije pasivni primaoci nego aktivni tragaoci za istinom. U stvarnosti, Šeri`at nije ništa drugo do niz principa, vrijednosni okvir koji muslimanskim društvima obezbjeđuje vođstvo. Ovi skupovi principa i vrijednosti, međutim, nisu dati statički već se dinamički izvode unutar promjenljivog konteksta. Kao takav, Šeri`at prije predstavlja metodologiju rješavanja problema nego zakon. Zahtijeva se od vjernika napregnuće i konstantna reintreptacija Kur’ana i pogleda na život poslanika Muhammeda sa stalno osveženim očima. U stvari, Kur’an mora biti reinterpretiran iz epohe u epohu – što znači da Šeri`at, a nešto dalje po istoj liniji i sam Islam, mora biti reformulisan sa promjenljivim kontekstom. Jedina stvar koja ostaje konstanta u Islamu jeste tekst samog Kur’ana – njegovi koncepti obezbjeđuju tlo za uvijek mijenjajuće interpretacije.
Islam nije toliko religija koliko je jedan integrativan pogled na svijet: što će reći, on integriše sve aspekte stvarnosti obezbjeđivanjem moralne perspektive na svaki aspekt ljudskog nastojanja. Islam ne predviđa odgovore iz rukava za sve ljudske probleme; on obezbjeđuje moralnu i pravednu perspektivu unutar koje muslimani moraju nastojati da pronađu odgovore na sva pitanja. Ako bi sve bilo dato a priori, u obliku božanskog Šeri`ata, tada bi islam bio redukovan na totalitarnu ideologiju. To i jeste tačno ono na šta su islamski pokreti – naročito Jamaat-e-Islami (i pakistanska i indijska varijanta) i Muslimansko bratstvo – sveli islam. Ovo me dovodi do treće metafizičke katastrofe. Smjestite takvu ideologiju unutar nacionalne države, sa Šeri`atom kome su pripisana božanska svojstva u njenom središtu, i vi imate ‘islamsku državu’. Sve savremene ‘islamske države’, od Irana, Saudijske Arabije, preko Sudana do slavoljubivog Pakistana, su zasnovane na ovoj smiješnoj pretpostavci. Ali čim islam, kao jedna ideologija, postaje program akcije povlašćene grupe, on gubi svoju humanost i postaje bojno polje gdje se moral, razum i pravda rado žrtvuju na oltaru emocija. Osim toga, korak od totalitarne ideologije do totalitarnog poretka gdje je svaka ljudska situacija dostupna državnoj arbitraži je mali. Transformacija islama u državnu političku ideologiju ne samo da ga lišava svog njegovog moralnog i etičkog sadržaja, već takođe veći dio muslimanske historije razgolićuje kao neislamsku. Neizostavno, kada islamisti ponovo otkrivaju ‘zlatnu’ prošlost, oni to čine samo u cilju omalovažavanja sadašnjosti i ruganja budućnosti. Sve što nam prostaje je mesianski haos, što smo vidjeli tako jasno u talibanskom režimu, gdje je svaka politika kao domen akcije pralizovana a obezduhovljena pobožnost postaje fundamentalna istina države.
Totalitarna vizija islama kao države, prema tome, transformiše muslimansku politiku u metafiziku: u ovakvom poduhvatu, svaka akcija može biti opravdana kao ‘islamska’ prema dikatatima političke cjeloshodnosti što je slučaj u revolucionarnom Iranu.
Tri metafizičke katastrofe su naglašene globalnim procesom redukcije koja je postala normom muslimanskih društava. Sam reduktivni proces takođe nije nov, ali je sada dostigao takvo apsurdno stanje da same ideje koje su trebale da povedu muslimanska društva prema humanim vrijednostima sada ih, u stvari, vode u suprotnom pravcu. Od suptilne ljepote vječnog izazova za izgradnju pravde kroz milosrđe i blagost, mi uzimamo mehanističku formulu fiksiranu krajnostima ponavljanim od ljudi uvjerenih da oni nemaju dužnost da misle za sebe jer su sva pitanja odgovorena za njih od strane klasične `uleme, mnogo boljih ljudi, već odavno mrtvih. A kako sve to nosi znak islama, osporiti to, ili govoriti protiv toga, ravno je izboru grijeha.
Proces redukcije je započet samom predstavom `alima (učenjaka). Ko je, u stvari, `alim; šta ga čini autoritetom? U ranom islamu, `alim je bio onaj ko je stekao `ilm, ili znanje, a koje se sâmo opisivalo u veoma širokom smislu. To možemo vidjeti da u ranim klasifikacijama nauka od strane takvih učenjaka kakvi su al-Kindi, al-Farabi, Ibn Sina, al-Ghazali i Ibn Khuldun. Zapravo, i definicija nauke i njena klasifikacija su bile glavne intelektualne aktivnosti u klasičnom islamu. Tako, svi učeni ljudi, naučnici kao i filosofi, svetovni učenjaci kao i teolozi, sačinjavali su `ulemu. Ali nakon što su ‘kapije idžtihada’ bile zatvorene tokom abbasidske ere, `ilm je redukovan na vjersko znanje a `ulemu su počeli da sačinjavaju samo vjerski učenjaci.
Slično, ideja idžme, centralne predstave društvenog života u islamu, je bila redukovana na konsenzus odabrane grupe. Idžma bukvalno znači konsenzus ljudi. Ovaj koncept ima svoje korijene u praksi samog poslanika Muhammeda kao osnivača izvornog državnog uređenja muslimana. Kada je poslanik Muhammed htio da donese odluku, on bi pozvao cijelu muslimansku zajednicu – tada, ne mnogo veliku – u džamiju. Uslijedila bi diskusija; argumenti za i protiv bi bili predstavljeni. Najzad, cio skup bi dostigao konsenzus. Znači, demokratski duh je bio centralan u društvenom i političkom životu ranog islama. Ali tokom vremena klerici i vjerski učenjaci su uklonili ljude iz ove jednakosti – i redukovali idžmu na ‘konsenzus vjerskih učenjaka’. Ne iznenađuje da su autoritarizam, teokracija i despotizam preuzeli vladavinu u muslimanskom svijetu. Politički domen je nalazio svoj model u onome što je postalo prihvaćena praksa i djelokrug autoritativnih ‘vjerskih stručnjaka’, onih koji su proglasili monopol nad predstavljanjem islama. Opskurantističke mulle, prerušene u `ulemu, dominiraju u muslimanskim društvima i ograničavaju ih fanatizmom i apsurdnom reduktivnom logikom.
Brojni drugi koncepti su nestali kroz slične procese redukcije. Koncept Ummeta, globalne duhovne zajednice muslimana, bio je redukovan na ideje nacionalne države: ‘moja nacija – u pravu ili ne’ je bilo pretvoreno u ‘moj Ummet – u pravu ili ne’. Tako su čak i despoti kakav je bio Saddam Hussein sada branjeni na osnovu ‘svjesnosti o Ummetu’ ili ‘jedinstva Ummeta’. Džihad je sada redukovan na prosto značenje ‘svetog rata’. Ovaj prijevod je perverzan ne samo zbog toga što je ovaj koncept lišen svoje spiritualne, intelektualne i socijalne komponente, već što je redukovan na rat bez ikakvog smisla, uključujući i terorizam. Tako, bilo ko sada može objaviti džihad bilo kome, bez ikakvog moralnog rezona i mjere. Ništa se ne može više izopačiti, ili patološki više distancirati od izvornog značenja od džihada. Sve njegove druge konotacije, uključujući ličnu borbu, intelektualno nastojanje i socijalnu izgradnju su isparile. Istislah, koji se obično prevodi kao ‘javni interes’ i značajan izvor islamskog prava, skoro da je iščezao iz svijesti muslimana. A idžtihad, kao što sam naveo, je sada redukovan na nešto malo više od pobožne želje.
Ali nasilje izvršeno prema svetim muslimanskim konceptima je manje značajno u poređenju sa redukcionističkom pristupanju Kur'anu, govoru i primjerima Poslanika Muhammeda a.s. Ono što je muslimanski učenjak, Fazlur Rahman nazivao ‘atomističkim’ tretmanom Kur’ana sada je postalo norma: sve i svašta je pravdano citiranjem pojedinih dijelova ajeta izvučenih iz konteksta. Poslije događaja 11. septembra, na primjer, brojni podržavaoci talibana, uključujući i njih nekoliko u Britaniji, opravdavalo je njihove akcije citiranjem sljedećeg ajeta: ‘Mi ćemo uliti strah u srca onih koji neće da vjeruju zato što druge Allahu ravnim smatraju, o kojima On nije objavio ništa; džehennem će njihovo boravište postati, a grozno će prebivalište nevjernika biti.’ (3:151). Ipak, očigledno značenje pripisano ovom ajetu ne bi moglo biti dalje od stvarnog duha Kur’ana. U ovom ajetu, Kur’an se obraća samom poslaniku Muhammedu. On je bio objavljen tokom bitke na Uhudu, kada je mala i loše opremljena Poslanikova vojska, bila suočena sa mnogo većim i mnogo bolje opremljenim neprijateljem. On je bio zabrinut u vezi ishoda bitke. Kur’an ga ponovo uvjerava i obećava da će neprijatelj biti prestravljen Poslanikovom neprofesionalnom vojskom. Gledano u njegov kontekst, to nije generalna instrukcija svim muslimanima; već komentar o onome šta se dešava u to vrijeme. Slični hadisi su citirani da opravdaju najekstremnija ponašanja. I Poslanikova lična pojava, njegova brada i odjeća, su pretvoreni u fetiš: tako, sada nije samo dužnost za ‘dobrog muslimana’ da ima bradu, već se i dužina i oblik moraju prilagoditi diktatima! Poslanik je redukovan na znake i simbole – duh njegova ahlaka, moralne i etičke dimenzije njegova djelovanja, njegova poniznost; skromnost i blagost, opšti principi koje je zagovarao, sve je to zanemareno logikom apsurdne redukcije.
Nagomilavajući efekti ovih metafizičkih katastrofa i beskrajna redukcija su su transformisali brižljivo čuvane pripadnike Islama u instrumente militantne cjelishodnosti i moralnog pada. Za više od dvije decenije, u knjigama The Future of Muslim Civilisation (1979) i Islamic Futures: The Shape of Ideas to Come (1985), dokazivao sam da je da je muslimanska civilizacija sada toliko izfragmentirana i skrhana da je moramo ponovo izgrađivati, ‘ciglu po ciglu’. Sada je očigledno da sam islam mora biti promišljen, ideju po ideju. Moramo početi sa jednostavnom činjenicom da muslimani nemaju monopol nad istinom, o onome šta je ispravno, šta je dobro, šta pravedno, niti intelektualnih i moralnih refleksija koje promovišu ove potrebe. Kao i ostatak čovječanstva, mi se moramo boriti da dostignemo naše svete predstave i koncepte kao sredstva za razumijevanje i kristalisanje savremene stvarnosti.
Put prema osvježavanju, savremenom shvatanju islama zahtijeva konfrontiranjesa metafizičkim katastrofama i pomeranje sa redukcije na sintezu. U prvom redu, ovo zahtijeva od muslimana, kako od individue tako i od zajednice, da ozdrave svoju motivaciju i snagu: insistirati na njihovim pravima i dužnostima, kao vjernici i dobro obaviješteni ljudi, interpretirati i reinterpretirati osnovne izvore islama: preispitati šta sada ide pod opštu rubriku Šeri`ata, deklarisati da je veći dio današnjeg fikha opasno zastario, pružiti otpor apsurdnim predstavama nekakvog islama opasanog geografskim državnim granicama. Mi ne možemo, ako stvarno vrjednujemo našu vjeru, ostaviti njeno predstavljanje u ruke neobrazovane elite i vjerskih znanstvenika čiji nedostatak razumijevanja savremenog svijeta najčešće proizilazi iz njihovog omalovažavanja i prezira svih njegovih ideja i kulturnih proizvoda. Islamu je dozvoljeno da klone kao profesionalni domen ljudi koji više odgovaraju svijetu jedanaestog nego svijetu dvadeset-prvog vijeka u kome sada živimo. I ne možemo dopustiti ovoj klasi da ukopa plemenitu ideju idžtihada.
Obični muslimani širom svijeta koji su zabrinuti i koji imaju velike moralne dileme kada je u pitanju trenutno stanje stvari moraju ponovo uspostaviti osnovne koncepte islama i postaviti ih u širi kontekst. Idžma mora značiti konsenzus svih građana koji će voditi sudjelovanju i odgovornom upravljanju. Džihad mora biti razumijevan u svom kompletnom duhovnom značenju kao borba za mir i pravdu kao žive stvarnosti za sve ljude ma gdje bili. A predstava Ummeta mora biti pročišćena tako da postane nešto više od puke redukovane apstrakcije. Kako je Anwar Ibrahim ukazao, Ummet nije ‘samo zajednica svih onih koji izjavljuju da su muslimani’; već, to je ‘moralna koncepcija načina na koji muslimani treba da postanu zajednica u relaciji sa drugim zajednicama i prirodom’. A to znači da Ummet ne inkorporira samo muslimane, već sve ugnjetene ljude koji traže pravdu ma gdje se nalazili. U tom smislu, pokret prema sintezi jeste jedan nastup prema primarnom značenju i poruci islama – kao moralnog i etičkog načina gledanja i kristalisanja svijeta, kao domena mirne građanske kulture, individualnog učešća u naporu, i sveopšteg načina naučavanja, bivstvovanja i rada.