Šejh Abdal Hakim Murad [1] (www.deenport.com)
Arhiepiskop Canterburya, Rowan Williams, je nedavno rekao da je da bi bilo zgodno da nečija vjera u Boga bude pomiješana sa prirodnom katastrofom[2] koja je progutala na hiljade ljudi 26. decembra. Historijski gledano, jedan od glavnih uzroka ateizma u kršćanskom svijetu je bio osjećaj da je biblijski Bog nevjerovatan u svijetu ispunjenom patnjom, koja je očigledno proizvoljno raspodijeljena. Može li takva tenzija dovesti u opasnost i vjeru muslimana?
Ovo doseže do same biti muslimansko-kršćanske različitosti, možda zbog toga što kršćani najčešće dovode Islam u pitanje upravo zbog islamskog insistiranja na Božanskoj transcendentnosti[3]. Za kršćane, aksiomatski je da Bog može jedino biti u potpunosti angažovan onda kada je On u potpunosti osoba poput nas. Alternativa je “semitski legalizam”, sistem u kojem je, po svoj prilici, jedna apstraktna transcendencija iz daljine obožavana kroz zakone i rituale.
Kur’anski Bog je, naravno, opisan ličnim imenima. Devedesetdevet (99) imena imaju neku zamišljivu manifestaciju među ljudskim bićima. Mi ne možemo biti svemogući, ali možemo razumijeti silu, te stoga možemo u nekom smislu predosjetiti da Bog posjeduje silu koja ne trpi nikakvo suprotstavljanje. Tako treba posmatrati i sve ostale kvalitete: sa pogledom, slušanjem, znanjem,…
Reći, na osnovu ovakvog jezika, da je Bog “osoba” (što muslimani mogu u jednom „pažljivom“ smislu i učiniti, iako je ovaj termin izostavljen u našoj klasičnoj teologiji), zato što On posjeduje kavlitete koje mi identifikujemo sličnim onima koji su prisutni u ljudskom životu, poput svijesti, odlučnosti, volje, kapaciteta, i opažanja, nije, međutim, tu da bi potvrdila kršćansko poimanje immanuela tj. “Boga među nama”. Najprije, jer se Bog, kao personalno i lokalizovano prisustvo, na taj način smješta na jedno mjesto izvan Njegovog stvaranja što opet navodi na pomisao da je on odsutan, a to je dualističko poimanje. Potom, i zbog poznatog prirodnog ljudskog nagona da Boga zamišlja u ljudskom obličju, ali bez nedostataka. Nastavljanjem povećavanja moći, ova logika nastoji da nas najzad navede da stignemo do svemoći.
Ovakvo rezonovanje nije, međutim, prihvatljivo od strane naše teologije. Razlika između Božije moći i naše nije u stepenua već u kategoriji, baš kao što je i razlika između konačnog i beskonačnog također kategorijska. Njegova moć je posve različita od naše. Naša moć je ono što proističe iz realnosti, ili iz mogućnosti njenog nailaženja na prepreku. Ako bismo postali svemogući, mi tada vjerovatno ne bismo odmah to povezali sa moći na koju smo sasvim navikli. Isto bi se moglo reći i za ostala Božija imena za koja se čini da se mogu primjeniti i na ljude. Stoga Kur’an kaže, “Niko nije kao On” (Aš-Šura, 11), a u hadisu stoji, “Šta god da vam padne na pamet, Allah je iznad toga.”
Dio briljatnosti Kur’ana jeste u nečinjenju nikakvog kompromisa kada je Božija transcendentnost u pitanju, što se može vidjeti na primjeru njegove borbe protiv paganskih i kršćanskih nastojanja da “lokalizuju” Boga, dok u isto vrijeme ne čini niti kompromis prema ljudima u zahtjevu da Ga obožavaju. U Kur’anu, Njegova transcendentnost nije u opoziciji sa Njegovom imanentnošću[4].
To iz razloga što je transcendentnost istinita u apsolutnom smislu, jer je Njegova priroda transcendentna. Kur’anski jezik kada govori o imanentnom Bogu (Bogu tešbiha) je uslovljeno tačan, jer je i ljudsko biće isto takvo. Tevhid je bio identičan u svim poslaničkim naučavanjima od početka vremena; ali su se načini na koji je On bio obožavan i obično nazivan opravdano mijenjali. Prema tome, fundamentalno je muslimansko vjerovanje da “On neće odgovarati za ono što čini” (El-Anbiyaa’, 23). Tražiti to od Njega bilo bi samo nametanje čisto ljudskih koncepcija značenja Njegovih imena.
Božanska Suština, istinski Bog je izvan naših imaginacija, i nama je, zapravo, zabranjeno da razmišljamo o tome. Umjesto toga, mi razmišljamo o Njegovim imenima, a ona su ta koja obožavanje čine mogućim. Ipak, kada je naše razumijevanje u pitanju, ona su empirijska i uslovljena. Ona su istinita onoliko koliko mi to možemo da doživimo. On nam govori da On “čuje” ne zbog toga što on On posjeduje organ kojim fizički može uhvatiti zvučne signale, već zato što što je to najistinitiji (najtačniji) mogući način da se našem umu prenese jedan od aspekata Njegove prirode. I najzad kao zaključak, Njegova imena (opisi imanentnosti) ne čine neku osobu istinski sličnom nekoj drugoj. Stoga Islam ne govori “Bog je ljubav”. Bog voli (wadud), a milost je Njegov nadmoćniji kvalitet[5]; no negiranjem da je On, pored spomenutog, i nešto drugo, ograničili bismo Njegovo Obilje, iako je to prihvatljivije za naše konačne umove. Kršćanstvo, zbog svojeg insistiranja da je imanentni Isus Krist bio istinski Bog, odagnalo je od Njega atribute strogosti, za koji se ne može tek tako reći da potiču iz imanencije. Jednom “vraćen u Raj”, ovaj Bog-osoba može biti stoga opravdano upitana o događajima na ovom svijetu koje ne volimo, baš kao što je Odisej izazvao Posejdona da objasni oluju.
Sve ovo navodi da je Islam srednji put, put koji se nalazi između, ekstrema inkarnacionizma[6] kršćanstva, koje postavlja Boga Ljubavi i koje ne može objasniti prirodne katastrofe, i drugog ekstrema, bezlične Stvarnosti prisutne kod najčešćih formi budizma, koje nemaju nikakvih problema kada je prisustvo zla na zemlji u pitanju. Mi nismo “ni na istoku ni na zapadu”; mi smo “narod sredine”, a kao dio toga je i to što mi prepoznajemo privremen kvalitet našeg razumijevanja Njegovih imena. On, neka je Slavljen, ne može biti optužen; učiniti to jeste samo objava naše lične ignorancije i arogancije. Umjesto toga, mi Mu se u potpunosti predajemo, zahvaljujemo Mu zbog nezarađenih darova poput svakog uzdisaja i izdisaja, i uvjereni da će oni koji umru na način koji mi ne možemo razumjeti, pravdom i milošću vječnosti primiti nagradu pored koje će se njihova zemaljska patnja činiti malehnom.
Objavljeno u Glasu islama
Preveo: Edin Nikšić
[1] Šejh Abdal-Hakim Murad je poznati muslimanski učenjak i prevodilac tradicionalnih islamskih tekstova. Trenutno vrši dužnost sekretara Muslimamskog akademskog vakufa u Londonu kao i direktora Projekta Sunnah u Centru za Istočnjačke studije na Univerzitetu Cambridge.
[2] “Zlo u kosmosu je kao sjenka na slici: ako joj se približiš, čini ti se da je greška i nedostatak slike, ali ako sliku posmatraš sa prave udaljenosti, otkrićeš da je to neophodno i da sjenka ima prvorazredni zadatak u esteskom uobličavanju slike. Da li bismo mogli znati što je zdravlje da nije bolesti? Mi lijepo raspoznajemo zahvaljujući ružnom.” U ovom smislu su i riječi velikog Gazalije: “Nepotpunost kosmosa je njegova potpunost, kao što je i iskrivljenost luka njegova ispravnost, jer, u protivnom, ne bi mogao izbaciti strijelu.” “Dobro je od Boga, a zlo od nas.” (Hadis)
[3] Transcendentalan, nezavisan od nekog iskustva; transcendentno, ono što je izvan granica iskustva, prirodnog doživljavanja, čovjekove svijesti, što je neshvatljivo, nadnaravno.
[4] Imanentno, ono što se nalazi u nečemu, što je u nečemu sadržano
[5] “Ima jedna kategorija koja je zasigurno iznad ljubavi, iznad poklanjanja ljubavi, a to je kategorija milosti, davanje i iskazivanje milosti. Milost je to što nas čini ljudima uzvišenijim od ostalih stvorenja. Šta će nemilostiv čovjek uraditi za svoju ljubav? Uradit će sve! Nanijeti bol, povrijediti, ubiti, protjerati, silovati! U ljubavi i u ratu sve je dozvoljeno i sve je moguće, kazat će se u poznatoj krilatici. A je li u milosti išta od ovoga moguće? Kaže jedna predaja da je jedna prostitutka zaradila Džennet samo zbog toga što je žedno i lipsalo psetance napojila vodom iz bunara iscijepavši svoju haljinu. Ko je i kakav je to Bog koji cjeni ovo što je uradila jedna prostitutka ako to onda nije Bog koji je pun milosti i koji za milost nagrađuje. I zato hoću reći da je milost jedna vrsta uzvišenije ljubavi nego li je to puka i sama ljubav u smislu voljeti i ljubiti.”, Muhamed Velić, Preporod
[6] Inkarnacija, utjelovljenje, popredmećenje, oličenje, pojava božanstva u ljudskom obliku