Začetnik džerrahijskog kola Halvetijskog tarikata je Pir Nureddin al-Džerrahi (k.s.). Njegov časni otac je bio Sejjid Abdullah ibn Muhammed Husamuddin, iz Istanbula, koji je s majčine strane potomak Hazreti Imama Husejna r.a.
Rođen je prije podne u ponedjeljak, dvanaestog Rabiu-l-Evvela 1089. hidžretske godine (4. maja 1678.), u konaku “Yagcizade Konagi”, koji u 1990. godine je srušen a plac sluzi kao autoparking. Šejhu’l-islam tog vremena, Mulla Mehmet Efendi, lično je bio angažovan na odgoju tog vrlo nadarenog djeteta. Od najranijeg djetinjstva su ga obrazovali i podučavali najbolji istanbulski učenjaci. Prenosi se da je vrlo rano u svom školovanju naučio učenje Kur'ana od Şejhu’l-kurra Jusuf efendije, a pisanje poezije od čuvenog pjesnika Nabija.
U devetnaestoj godini (1108./1696-7.) završio je šerijatski fakultet s odličnim uspjehom, te je bio imenovan za Glavnog kadiju Egipta, koji je tada bio osmanska pokrajine. Na dan odlaska u Egipat brodom, izbila je strašna oluja. Odloživši odlazak, otišao je u posjetu daidži Hadži Husejn Efendiji koji je bio visoki funkcioner na osmanlijskom sudu.
Hadži Husejn Efendija je živio u konaku na brdu Toygar na Uskudaru. Preko puta ove kuće se nalazio glavni dergah kojeg je sagradio Selami Ali-efendija. U to vrijeme u tekiji je služio Šejh Ali Aladdin El-Halveti Kostendili. Ne bi li potaknuo mladog Nureddina prema putu tesavvufa, te večeri ga je njegov daidža poveo u dergah preko puta. Kada je mladić ušao i stao pred Šejha Aladdina Kostendilija, Šejh – koji ga nikada nije vidio – lično ga je dočekao riječima: “Dobrodošao, sine moj, Nureddine!” Mladi Nureddin je odmah postao svjestan da šejh zna stvari koje su bile skrivene drugima. Zikir nakon namaza je izvršio toliki uticaj na njega, da je napustio svoje mjesto među gostima i pridružio se dervišima u halki. U zikru je doživio potpuni vedžd. Neizmjerna želja i ljubav prema Šejhu su ga bacili na koljena moleći ga da ga prihvati za svog derviša.
Hazreti Alauddin Kostendili mu je naredio da ostavi dunjaluk iza sebe, pa se Nureddin odmah obratio Jusuf-efendiji, svom nadređenom, da ga razriješi sa mjesta Vrhovnog sudije Egipta. Zatim je poručio svojoj supruzi da se preseli u kuću svojih roditelja. Tražio je da ga svi smatraju za mrtvog, i da njegova imovina bude razdijeljena nasljednicima. Nakon skidanja njegove svjetovne odjeće i uzimanja abdesta, obukao je dervišku odjeću.
Mladi derviš je stavljen u osamu u kojoj je proveo četrdeset dana posta i obavljanja čille. Nakon toga mu je bilo dopušteno da se vrati svojoj kući kako bi vodio jednostavan pobožan život slijedeći svog šejha, što je i činio narednih sedam godina.
Hidžretske 1115. (1703/4.) godine, kada je imao dvadesetšest godina, proglašen je za Šejha. Njegov učitelj mu je dao tadž, hrku i sedžadu, i poslao ga da podučava u Karagümrük u Istanbulu, gdje se danas nalazi glavna tekija Džerrahijskog tarikata.
Hazreti Pir Nureddin al-Džerrahi je također dobio i dva derviša za svoje drugove – pomagače, oba puno starija od njega – hazreti Sulejmana Velijuddina i hazreti Muhammeda Husameddina.
Otprilike, u isto to vrijeme, Ismail-efendija, muezin Džanfeda Hatun džamije u Karagumruku, je usnio san: Allahov Poslanik s.a.v.s. je objavio dolazak hazreti Pira i otvaranje Dergaha u kojem je dan okupljanja ponedjeljak (tj. tamo gdje dan okupljanja do otvaranja novog dergaha bio ponedjeljak). Zatražio je od Ismail-efendije da u džamiji sagradi halvethanu. Muezin je sagradio sobu i počeo da na ulici čeka hazreti Pira Nureddina.
Hazreti Pir je uzeo brod od Uskudara do Balata, koji je tada bio jedan od jevrejskih četvrti u Istanbulu, a zatim sa svoja dva pratioca hodajući došao do prilično udaljenog Karagumruka. Dok je prolazio pored Džanfeda Hatun džamije, Ismail-efendija ga je vidio i prepoznao: “Nisi li ti Nureddin el-Džerrahi?”
“Da”, odgovorio je hazreti Pir. “A nisi li ti muezin Ismail koji čeka nas?”
Ismail efendija mu je dao ključ od halvethane, i tu su hazreti Pir i dvojica njegovih pratilaca i proveli mnogo dana u postu i halvetu. (Džanfeda Hatun džamija je u komšiluku današnjeg Džerrahijskog dergaha. Halvethana je desno od ulaza. Nekada je bilo uobičajeno da džerrahijski šejhovi predvode bajram-namaz u tom dijelu džamije. Kasnije je to postao ženski odjel, u kojem su, tokom Ramazana, pripadnice džerrahijskog tarikata obavljale teravih-namaz.)
Kada su hazreti Pir i njegovi derviši napustili halvet i počeli da prisustvuju zajedničkim namazima, kao što je uobičajeno, veliki broj ljudi je počeo da se okuplja oko njih. U večernjim satima su mnogi ljudi ostajali da prisustvuju zikru.
Hadži Mulla-Efendi, bivši premijer, koji je živio preko puta, bio je vrlo posvećen hazreti Piru. On je uobičajavao da šalje iftare u dergah. No, prvi komšija je bio i Tahtabaşi Bekir Efendi koji je imao konak do same džamijske bašče, i koji su se javno žalio na „povike i krikove derviša”. Jednog petka se, nakon džume-namaza, vrlo glasno i uvredljivo obraćao hazreti Piru.
Hazreti Pir ga je slušao, a zatim se tiho povukao u osamu. Istoga dana, Tahtabaşi Bekir-efendi je pao niz stepenice u svom domu i ostao paralizovan. Čim je došao k sebi, shvatio je šta je uzrok njegove nesreće. Poručio je hazreti Piru da dođe i moli se za njega. Pir Nureddin je nesebično došao tom bogatašu koji ga he preklinjao za oprost. Oprostio mu je i molio se za njega. Kako je bio smrtno bolestan, Bekir-efendija je zatražio i da ga Hazreti Pir ogasuli i klanja dženaze-namaz.
Umro je tri dana kasnije pa je u skladu sa njegovom posljednjom željom Pir Nureddin činio dovu na njegovoj dženazi. “O džematu,” rekao je, “oprostio sam ovom čovjeku, i sada svjedočim da je on postao dobar čovjek. Tražim od vas da potvrdite isto to.”
Molla Efendi, bivši premijer, je na to rekao: “O ti koji si Kutb svijeta, ako ti garantuješ za ovog siromaha, i mi svjedočimo da je on dobar čovjek.” (Molla Efendi, je bio pročitao Tabaqat al-Awliya ‘Imama Sharnubi, djelo koje je napisano oko trista godina prije ovog događaja, i u kojem je najavljen dolazak hazreti Pira.)
Nakon preseljenja Bakir-efendije, njegovi nasljednici su staviti konak na aukciju. Hazreti Nureddin je poručio aukcionarima da će njegova ponuda biti konačna, ma koliko novca to bilo iznosilo.
Te noći je sultan Ahmet III sanjao da mu je Poslanik (s.a.v.) naredio da kupi ovaj konak za dergah Hazreti Nureddina. Iste noći, čuvar Sultanovog harema, Hadži Bešir-aga, je sanjao da mu je Hazreti Pir zatražio ovaj konak. Ujutro su Sultan i Bešir-aga ispričali jedan drugom svoje snove. Sultan je odlučio da pošalje trista zlatnika za kupovinu kuće. Novac je Hazreti Piru odnio Jahja-efendija, jedan od Sultanovih imama.
U prisustvu Hazreti Pira, Jahja-efendi, je bio preplašen. Neizmjerna ljubav je narasla u njemu. Kada je Hazreti Pir podigao rub pustekije na kojoj je sjedio, pokazao je izaslaniku veliku gomilu zlata: “Kao što vidite, nama ne treba novac. Mi samo želimo da se naš derviški dergah otvori.”
Jahja-efendi je vratio zlato u Sultanovu palatu, dao ostavku na mjesto imama, i postao derviš Hazreti Pira.
Kuća nekada lošeg komšije je kupljena i srušena. Derviški dergah koji i danas stoji na tom mjestu je izgradio Sultan. Na svojoj inauguraciji Hazreti Pir je citirao hadis: „Men azâ džârehu verethehullâhu dijârehu”, tj.: “Ko bude zadavao muke svome komšiji, Allah će njegovu kuću dati njegovom komšiji.”
Inauguracija dergaha se desila u četvrtak na dan Miradža, 27. Redžeba 1115. hidžretske godine (6. decembra 1704.)
Tokom iste godine, božanskim nadahnućem, hazreti Pir je dobio Esme, učenja i naročite zikrove: “Vird-i kebîr-i subhijjeh” i “Vird-i sagîr-i masâijjeh”, adabe i karakteristična za Halveti-Džerrahi tarikat.
Ova počast dodijeljena Hazreti Piru je najavljena trista godina ranije u Tabaqat al-Awliya kojeg je pročitao Mulla-Efendi. Ovu knjigu je napisao je Šejh Imam Ahmed ibn Osman Šarnubi, halifa i zet Kutba hazreti Pira Ibrahima Dusukija. Primjerak rukopisa se nalazi u biblioteci “Fatih”.
Spomenuti dio knjige glasi: “Sejjid Nureddin Džerrahi je iz Istanbula i pojaviće se 1115. godine. Živjeće četrdeset četiri godine. Jedan od njegovih kerameta jeste da će još za života vidjeti svoje mjesto na ahiretu, i da će izravno ući u džennet nakon svog preseljenja. Dove onih koji ga posjete i onih koji se nalaze u njegovom prisustvu su prihvaćene od Allaha.”