Samo tri čovjeka, u cijeloj Turskoj, održavaju u životu oblik vjerske i vizualne umjetnosti nazvan “mahya” čije svijetleće poruke su se ugradile u sjećanja generacija i generacija stanovnika Istanbula.
Kahraman Yildiz i njegovi prijatelji ulaze u tamni i prašnjavi podrum džamije Dolmabahče, na obalama Bosfora. Za sobom vuku kablove, sijalice i priključke, u skučeni radni prostor. Uz njih je i Munir Džan, njihov bivši majstor i učitelj, po čijim instrukcijama i rade.
Nakon nekoliko sati mukotrpnog rada, između dva minareta bajkovite istanbulske Plave džamije okačiće jednu od mahyi – za Grad na Bosforu karakterističnih svjetlucavih simbola, sačinjenih od stotina sijalica. Preko brežuljaka i mora koji okružju Plavu džamiju, poželjeće dobrodošlicu nadolazećem mubarek mjesecu ramazanu.
Mayhe su se mijenjale kroz stoljeća. Od uljanih lampi korištenih za hvalisave poruke Osmanskog carstva do najvećih izraza pobožnosti, pa do električnih sijalica sa prikazom sekularnih poruka nakon rođenja Ataturkove Turske. Ove su se svijetleće poruke ugradile u misli i sjećanja mnogih stanovnika Istanbula, generacijama.
Yildiz se sjeća dana kada se zaljubio u mahyu. “U momentu kada je struja uključena, ugledao sam poruku: ‘Sretno ostvajanje’. Bio je to 29. maj 1975. godine, godišnjica od osvajanja Istanbula. Prekrasno je izgledalo.”
U današnjem vremenu, mahya kao umjetnost je u opasnosti od nestanka, jer je čuvaju samo tri čovjeka u cijeloj Turskoj.
Kahraman je 59-godišnji električar u penziji, veseo i otvoren. Proveo je 40 godina praveći i uzdižući mahye u svoje slobodno vrijeme. Sama riječ “mahya” potiče iz arapskog i perzijskog jezika, a označava nešto što pripada Mjesecu – “Mjesečevo”. Još uvijek se nije našao niko ko bi zamijenio čuvare ove umjetnosti, pa ni Yildiza, koji sa svojom dvojicom drugova Azizom i Sulejmanom održava ovu tradiciju u životu.
Mahya je pojava sa nešto dužom historijom – ustvari, ona je osmanska tradicija. Vladajuća dinastija je krajem 1600-tih godina počela da ukrašava džamije ovim oblikom rasvjete. Prenosi se da je pomoćnik imama džamije Fatih, kaligraf Hafiz Ahmed Kefevi objesio prvu mahyu između minareta Plave džamije, 1616. ili 1617. godine.
Prvi zvanični dokument u kojem se pominje mahya nastao je nešto kasnije. Veliki vezir Damad Ibrahim-paša je naredio da se mayhe izvjese na svim “sultanovim” džamijama – onima koje su sultani iz vlastitog bogatstva izgradili. Pošto su takve džamije imale najmanje dva minareta, bile su pogodne za rasvjetu, u odnosu na nešto skromnije džamije građene u ostatku islamskog svijeta.
Osim osmanske prijestolnice – Istanbula, mahye su postojale i u Bursi i Edirneu, nekadašnjim glavnim gradovima Osmanskog carstva. Ipak, mahya ostaje posebna forma umjetnosti karakteristična samo za Istanbul.
Ismail Kara, profesor teologije na Univerzitetu Marmara u Istanbulu, otkriva kako je brežuljkasta topografija Istanbula bila pogodna za uočavanje i čitanje mahyi sa velikih udaljenosti.
“U osmansko dobra, troškovi za mahyu su se podmirivali iz džamijskih budžeta, ali je to bio skup ukras, uzimajući u obzir da je majstor osim mnogo alata trebao i ogromne količine maslinovog ulja – tone, tačnije. Taj trošak nije mogla podnijeti baš svaka džamija,” kaže Kara. Sve dok se u Turskoj nije počela proizvoditi električna energija, mahya-majstori su koristili ulje u osvijetljavanju njihovih poruka.
Kahraman Yildiz, današnji mahya-majstor, kaže da je važnost Istanbula kao nekadašnje prijestolnice glavni razlog što se ovaj njegov znak na gradskim džamijama održava već stoljećima.
“Mayha je bio i jedini oblik vizualne zabave za Osmanlije u tom dobu.” Kod Osmanlija je početkom mjeseca ramazana bio običaj da obiđu grad, kako bi pročitali što više ramazanskih poruka na mahyama.
Iako su poruke većinom vjerskog sadržaja, a najčešće se prikazuju tokom mjeseca ramazana i nekih važnih datuma, poput osvajanja Istanbula, bilo je vremena, naročito u ranim danima Turske Republike, kada su se ovi jedinstveni umjetnički izražaji koristili i za političke poruke.
Profesor Kara otkriva kako su političke poruke bile aktuelne u periodu između 1923. i 1950. godine – period koji je obilježila vladavina sekularne Republikanske Narodne Partije (CHP). Između minareta bi se ponekad svijetlećim slovima istaklo ime oca nacije – Ataturk. Nakon njegove smrti, džamijske munare su nosile ime drugog predsjednika – Inonua.
“Ljudi koji su osnovali Tursku Republiku nisu u potpunosti htjeli odvojiti vjeru od politike,” kaže Kara. Međutim, sekularizam je još uvijek jedan od stubova Ataturkove stranke i dio je Ustava Republike Turske.
Političke poruke na džamijama nisu bile rijetkost ni u osmanskoj eri, pojašnjava profesor Kara. Na primjer, izvješena je poruka kojom je dočekan sultan Abdulhamid II po povratku sa bojišta. Međutim, u osmansko doba nije bilo odvajanja vjere i državnih pitanja. Naprotiv, mnogi su osmanski sultani djelovali i kao halife muslimana.
Jezik na kojem se pišu mahya-poruke takođe je bio fleksibilan. Osim na arapskom i turskom jeziku, na džamijama u Istanbulu su se mogle vidjeti i poruke na engleskom jeziku. Kako izvještava historičar Mustafa Armagan, godine 1946. zvaničnici su naredili da se ispiše mahya sa “Welcome” (“Dobrodošli”) na džamiji Dolmabahče, koja se mogla vidjeti sa američkog ratnog broda USS Missouri, usidrenog u Istanbulu u to vrijeme.
Međutim, duži period je o njenim sadržajima odlučivalo vladino vjersko tijelo – listu poruka određuje Uprava za vjerska pitanja (Diyanet).
“Među njima smo odabrali nekoliko. Na primjer, prva poruka za nadolazeći mubarek mjesec ramazan koju ćemo izvjesiti nad Plavom džamijom je: ‘Dobro nam došao, ramazan!’ ” kaže majstor Kahraman. Tokom ramazana, Kahraman i njegovi drugovi će svake sedmice mijenjati poruke, kako bi zadržali pažnju vjernika.
Praktično govoreći, napraviti mayhu nije nimalo lagan posao. Udaljenost između džamijskih minareta igra veliku ulogu u dužini poruke. “Na prmijer, visina jednog slova na Plavoj džamiji je dva metra, tolika je i njegova širina,” kaže Kahraman.
Potrebno je 250 žarulja od 15 watti kako bi se napravila poruka koja je po snazi i osvijetljenosti jednaka osvijetljenju iz osmanskog perioda.
“Ukoliko je sijalica jača od 15 watti, poruka postane mutna i ne može se čitati iz daljine. Potreban je cijeli jedan dan da se pripremi osnovna struktura za poruku i nekoliko sati da se poruka okači na visini od 61 metar, između dva minereta.
Za ovaj vid umjetnosti ne postoji nikakav formalni vid edukacije. Ona se prenosi sa majstora na šegrta, po toj tradiciji. Kahraman je učio od dvojice velikih majstora. Nakon što je savladao nekoliko tehnika od svog prvog majstora-učitelja Munira Džana, znanje je unaprijedio sa Hadži Ali Džejhanom.
U Turskoj su ostala još samo tri majstora, što među zvaničnicima budi zabrinutost da bi nekoliko stoljeća stara umjetnost mogla iščeznuti. Vlada je iz te bojazni angažovala nekoliko mladih ljudi, s ciljem očuvanja ovog jedinstvenog vida umjetnosti.
Kahraman je pomalo sumnjičav da će mlada generacija uspjeti da održi ove vještine u životu. “Njihove težnje i očekivanja su drukčije od naših,” kaže Yildiz i dodaje da je potrebno dosta vremena da se usavrši pravljenje mahye.
Njegov ne baš optimistični stav navodi na pomisao da bi ovaj vid umjetnosti mogao uskoro nestati: “Ja sam u penziji, ali i dalje pravim mahye. Tražim odgovornu osobu kojoj bih prenio vještine potrebne za ovu umjetnosti.”
“Moji drugovi i ja ne želimo da ova umjetnost zamre,” kaže vješti istanbulski majstor. Kahraman, Aziz i Sulejman neumorno rade kako bi obradovali građane Istanbula i cijele Turske. Njegova posvećenost vizualnoj umjetnosti koja se njeguje 400 godina nije se ni po čemu promijenila, iako zahtjeva težak rad i određene vještine.
Šta objašnjava ovoliku posvećenost i predanosti?
“Moja ljubav prema mahyi,” odgovara jednostavno Kahraman Yildiz. (AA)