Autor: Eduardo Manzano Moreno
Jedna od tema koja je historičarima vrlo teška za objasniti jeste značenje naroda u istoriji. Govorimo o Rimljanima, Vizigotima ili Arapima, ali rijetko objašnjavamo što želimo reći tim imenima. Nije, dakle, iznenađenje da su i dalje prisutni oni dosadni školski časovi koji su nam prikazivali Rimljane kako grade akvadukte; Vizigote s štitovima i mačevima; ili Arape, ukratko, sa navodnjavanjem i Alhambrom. Iza ove vizije postojala je ideja da su “naši preci” bili pokoreni od strane ovih naroda u različitim trenucima, dok je “izvorni narod” – ili različiti “izvorni narodi”, ovisno o nacionalističkom prizmu koji se odabere – nastavljao svoj dugi historijski put. Rezultat ove vizije, oblikovane u drvenim školskim klupama s tintom, je da je bivši predsjednik vlade Španije imao neobičnu ideju da Arapi moraju tražiti oprost od Španaca zbog svoje osvajanja.
Srećom, stvari su nešto složenije i zanimljivije. Fokusirat ću se na slučaj Arapa, koji uzrokuje najviše zabune, jer su iberski nacionalizmi napravili od ideje “Reconquiste” svoj sveti cilj i znak prepoznavanja.
Vrlo je česta pogreška vjerovati da su Arapi bili nomadski narod kamelara u poludivljem stanju prije pojave islama. Ono što se zna o preislamskoj Arabiji, naprotiv, jeste da je bila domaćin raznolikih populacija, neke od njih smještenih u gradovima s dugom trgovačkom tradicijom i kulturom koja nije bila sirova. Tisuće natpisa pronađenih tamo govore u različitim dijalektima i znakovima o društvu koje je bilo čvrsto povezano s velikim starim imperijima, u kojem su postojala i moćna kraljevstva, pa čak i vrlo zanimljiva literatura, koja je ostavila tragove izuzetne poezije.
Velike osvajanja koja su se dogodila nakon pojave islama nisu bila rezultat ludog kretanja plemena na devama, već su bila vođena elitom Arapa rođenom u okrilju nove religije propovijedane od strane proroka Muhameda. Ono što znamo o tim osvajanjima ukazuje na gotovo uvijek vrlo sličan obrazac: velika slabost država tog doba značila je da su uvelike ovisile o sudbini svog kraljevskog ili carskog vojske, tako da bi njihov poraz u jednoj ili dvije bitke ostavio bez obrane stanovništvo koje bi ostalo prepušteno vlastitoj sudbini. Arapske vojske tada su mogle zauzeti glavne gradove – Damask, Jeruzalem, Ctesifón, Aleksandriju, Kartagu, Córdobu ili Toledu – bez mnogo otpora. Nakon preuzimanja administrativnih poluga, omogućavali su da se moguća otpornost u drugim područjima ne može ponovno organizirati i da je mnogo onih koji su tada izabrali pregovore s osvajačima. To je omogućilo munjevite osvajanja od kojih je nova elita ogromno profitirala, gradeći velike i prekrasne palače na mjestima današnje Sirije i Jordana. Na jednom od tih mjesta, Qusayr Amra, slike izrađene za Omajadskog kalifa u prvoj polovini 8. stoljeća prikazuju vizigotskog kralja Rodriga – s natpisom koji ga identificira – zajedno s bizantskim i sasanidskim carevima: velikim poraženim od strane vojske kalifa.
Često se kaže da je osvajanje Hispanije 711. godine izvela većinom berberska vojska – tj. ljudi iz sjeverne Afrike – što bi značilo da nije bilo puno Arapa. Međutim, ta ideja nije tačna, s obzirom da su kako njeno vođstvo, tako i njena ideološka orijentacija bili arapski, kao i njen rezultat: integracija Hispanije – sada nazvana al-Andalus – u imperij kalifa arapskog Damaska. Na isti način kao što nitko ne dovodi u pitanje karakter rimskih osvajanja zbog raznolikog porijekla legija koje su ih provodile, tako je pogrešno dovesti u pitanje arapski i islamski karakter osvajanja samo zato što je mnogo njihovih trupa potjecalo iz sjeverne Afrike. Osim toga, oko 741. godine nova arapska vojska stigla je u al-Andalus, a njene brojne trupe rasprostrle su se po velikom dijelu ovog teritorija, što je doprinijelo jačanju arapskog i islamskog karaktera okupacije. Stoga su osvajanje organizirali, vodili i upravljali Arapi, a suvremeni svjedočanstva na papirusima iz regija poput Egipta dokazuju da su, kao i svi osvajači, ozbiljno shvaćali svoju vladavinu nad pokorenim narodima.
Konsolidacija ovog vlasti počela je mijenjati stvari. U stvari, sudbina Berbera koji su stigli na poluotok je zanimljiva. Oni su brzo izgubili vlastiti jezik – koji nije imao nikakve veze s arapskim – do te mjere da španjolski jezik gotovo nije uključivao riječi iz berberskog jezika, za razliku od arapskog, iz kojeg potječe između 4000 i 5000 riječi. Ti Berberi su se stoga vrlo brzo arapskizirali, kako u jeziku, tako i u imenima i kulturnim običajima. Poznati andaluzijski mudrac, koji je bio jedan od uvoditelja malikijskog pravnog običaja, po imenu Yahya b. Yahya (umro 848. godine), imao je ime koje nije bilo razlikovno od bilo kojeg arapskog, ali poticao je od berberskog pretka koji je stigao s osvajanjem stotinu godina ranije.
Također, domorodačko stanovništvo počelo je vrlo brzo usvajati arapski jezik. Postoji mnogo dokaza za to. U jednom poznatom tekstu, kršćanski pisac Álvaro de Córdoba se žalio u 9. stoljeću da njegovi mlađi vjernici gotovo da nemaju interesa za latinski i crkvene spise, već više vole čitati arapske pjesnike. Istovremeno, arapski guverner Méride, zainteresiran za drevne natpise koji su još uvijek bili obilni u gradu, želio je znati što oni znače, ali među svim kršćanima nije mogao naći nikoga tko bi ih znao rastumačiti, osim starog i oslabjelog svećenika. Stoljeće kasnije, svete knjige poput Psalama ili čak Evanđelja morale su biti prevedene na arapski, kao i sami koncili crkve u Hispaniji u 11. stoljeću. Sve to pokazuje da su kršćani koji su još uvijek ostali u al-Andalusu morali prevesti svoje vjerske tekstove na arapski kako bi ih mogli razumjeti.
Ovaj proces promjene poznat je kao arapska arabizacija. U nju su također doprinijeli i mješoviti brakovi koji su se dogodili nakon 711. godine između domorodačkih žena i osvajača. Bili su vrlo brojni, – najpoznatiji je bio brak Sare, unuke vizigotskog kralja Witize, – iako nisu bili dobro prihvaćeni od crkvenih hijerarhija, kako pokazuje pismo pape Adriana, koji se krajem 8. stoljeća žalio da ljudi u Hispaniji daju svoje kćeri u brak s nevjernicima. Međutim, ove žalbe nisu mnogo mogle učiniti kako bi zaustavile nezaustavljive društvene procese koji su na kraju rezultirali spajanjem osvajača i osvojenih te potpunom arabizacijom ovih potonjih. Rezultat je bio da su nekoliko generacija nakon osvajanja mnogi izgubili svijest o svojim domorodačkim precima.
Jedan vrlo očigledan – i uvijek citiran – primjer je veliki pisac Ibn Hazm [na slici], autor sjajnog traktata o ljubavi, “Ogrlica golubice” (Tawq al-hamama), koji je vjerojatno potjecao od domorodaca, ali su mu glavne kulturne reference bile arapske i, naravno, islamske. Najekstremniji slučajevi arabizacije bili su oni likova koji, iako su potjecali od Berbera ili domorodaca, su tvrdili da imaju pretke u preislamskoj Arabiji, što pokazuje koliko je ova ideja bila ugledna u andaluzijskom društvu. Arapska lingvistička arabizacija, s druge strane, briljantno je dokazana od strane španskih arabista poput Federica Corrientea, koji su bili sposobni utvrditi posebne morfološke, fonetičke i leksičke karakteristike koje je imao arapski govor većine ljudi u al-Andalusu.
Kada god se govori o ovim stvarima, ipak, treba se pribojavati najgorega. Nemoguće je da se ne pojavi Unamuno svog vremena, koji će sve to uzeti preozbiljno i pružiti nam mučne rasprave, insistirajući na tome da su klice naše suvremene muke ležale u onome što se dogodilo prije hiljadu i nešto godina. Također, ne manjka ni arapske nacionalističke vizije koje pokušavaju dokazati nadmoćnost svoje kulture kroz vjekove. Ljudi pogođeni ovakvim transcendentalističkim pogledima na prošlost – iako ona inzistira na tome da je jadno materijalistička – obično se međusobno žustro raspravljaju s vrlo strastvenim stavovima i ne baš uvijek pouzdanim informacijama, što rezultira nizom zbrkanih situacija, koje miješaju ono što se događalo u srednjem vijeku s današnjim situacijama, što zbunjuje najrazumnije.
Znam da mnoge od mojih kolega ovi zapleti izazivaju dosadu i razumljivu nevolju pri poduzimanju raspostranjenja njihovog znanja. No, bojim se da naš društveni angažman kao povjesničara ne dopušta nam izbor i da, bez obzira na nesporazume i iskrivljavanja, moramo objasniti ono što je istraživanje strpljivo donijelo na vidjelo i što u mnogim slučajevima nisu samo mišljenja, već potpuno provjerljive činjenice. Jedna od tih činjenica je da su, nakon vojnog osvajanja, potomci podjarmljenih Španjolaca počeli postepeno prelaziti na arapsku kulturu i jezik: neki su zadržali svoju kršćansku vjeru – poznati kao mozárabi -, dok su se mnogi preobratili na islam. Ova tema o islamizaciji religije ostaje za drugu priliku, o kojoj nismo mogli mnogo govoriti ovdje i koja također zaslužuje dugotrajno objašnjenje.
U međuvremenu, zadržite ovu ideju. Za razliku od onoga što tvrdi najkonzervativnije historijsko razmišljanje (koje je posljednjih vremena izuzetno divlje), Povijest je kontinuirani proces promjene i transformacije.
Izvor: https://blogs.elpais.com/historias/2014/05/hispanosenarabes.html