Khalid Baig, Impact international
Tako Mi vremena, – čovjek, doista, gubi, samo ne oni koji vjeruju i dobra djela čine, i koji jedni drugima istinu preporučuju i koji jedni drugima preporučuju strpljenje. (Al-‘asr, 1-3)
Vrijeme je novac.” Tako glasi jedna od najčešće korišćenih metafora o vremenu. Postoji jedan element istine u njoj. Koristeći vrijeme na produktivan način mi možemo načiniti bogatstvo, kao i što rasipanjem vremena gubimo mogućnost da zaradimo određena materijalna dobra. Međutim, ova metafora takođe sadrži u sebi i nešto o svrsi samog života, zbog čega bi se mogla podrobnije prostudirati.
Kada dijete kaže da su novac slatkiši i igračke, ono je u pravu u tom smislu što se za taj novac mogu kupiti slatkiši i igračke. Ali, mi svi znamo da slatkiši i igračke nisu najvažnije stvari koje se mogu kupiti za novac. Slično tome, metafora “vrijeme je novac” sadrži u sebi poruku da je novac najvažniji u životu, tj. vrijeme bi se trebalo vrednovati kao što se vrednuje novac.
Istorijski, ovo je bila jedna od ključnih ideja na putu industrijske revolucije i tehnološkog razvoja u ovom vijeku. Čovjek je izumio mnoge stvari i unapredio tehniku tako da bi on sada mogao imati viška vremena i, stoga, novca. Naravno, lista ovih izuma i dostignuće u brzini su zadivljujući. Danas se ljudi, predmeti i ideje prenose sa mjesta na mjesto nekada nezamislivim brzinama. Zadaci koji su nekada uzimali mjesece i godine danas mogu biti gotovi za nekoliko minuta. A i pored svega toga, ima nešto ironično u ovom progresu.
Dok se na jednoj strani uređaji koji mogu sačuvati vrijeme sve više umnožavaju, na drugoj strani ljudi bivaju zauzetiji više nego ikad. Mi nemamo puno primjera koji bi pokazali da čovjek sada ima više vremena.
Suviše smo zauzeti! Ali na kraju dana ne možemo reći čime smo bili zauzeti. Gdje je svo sačuvano vrijeme nestalo? Na koji će način naši životi postati produktivniji?
Samo zamislite da je internetom omogućen prelet informacije kroz cijeli svijet za samo jednu sekundu. Takođe vidimo da se isti taj medium koristi za rasipanje nebrojenih sati na frivolne diskusije na chatu ili na besmisleno surfovanje! Postavljanjem čuvanja i rasipanja vremena jedno do drugog, može se izoštriti fokus osnovnog problema sa preovlađujućim idejama samog vremena. Poslije svega, možda onu metaforu i ne treba kriviti za ovo rasipanje.
Ona bi mogla izgledati sugestivno u smislu da ne trebamo rasipati vrijeme. Izjednačavanjem vremena i novca dopuštaju se “prijatni provodi” čim se zaradi potrebna količine novca! Tada ljudi počinju da govore o “ubijanju vremena” i potrebi za nečim čime će to vrijeme ubiti. Sigurno, vrijeme je mnogo vrednije od novca da bi se rasipalo na taj način! Da bi se stvari postavile u perspektivi treba načiniti živu historijsku komparaciju.
Razmotrimo vrijeme prvih muslimana kada ništa od današnjih čudesnih dostignuća nije bilo dostupno. Postoji uvrženo mišljenje da su ti ljudi tada živeli lagano, u mirnim gradićima i imali malo šta raditi. Međutim, bio je to period aktivnosti bez presedana u svim sferama života. Bio je to period intenzivne aktivnosti, kako socijalne, kulturne i edukativne, tako i ekonomske i političke, tokom kojeg je pola, tada poznatog, svijeta prigrlilo islam, što tadašnji muslimani sigurno nisu mogli postići drijemajući na šiltetu.
Iako došavši iz, dotada, najzaostalijeg dijela svijeta, takvi muslimani, bogobojazni i svjesni postojanja Boga, donijeli su svijetu istinski humanu i potpunu civilizaciju. Individualno, oni su mnogo više vremena provodili u ibadetu nego što to mi činimo danas: većina njih su provodili veći dio noći u dobrovoljnim namazima. Neko bi mogao pomisliti da su zbog toga imali mnogo manje vremena za ostale potrebe.
Ni komunikacije među ljudima nisu bile brze kao što su danas. Često su morali putovati na konju nedjeljama i mjesecima da bi, recimo, uzeli hadis od čovjeka koji ga je čuo neposredno od Muhammeda savs., neka je selam i salavat na njega. Ipak su tokom ovog perioda, uprkos svim ovim teškoćama, sakupili stotine hiljada hadisa koje su izradili u vidu raznovrsnih zbirki, koje su i danas dostupne. To je samo jedan od vidova njihovog rada.
Kako su oni u takvom svijetu našli vremena za tako nešto? Odgovor je jednostavan. Oni su u glavama imali drugu ideju o vremenu. Oni su cijenili vrijeme kao dar od njihova Stvoritelja i razumjeli da će dobra ili loša upotreba te blagodati odrediti ishod za vječnost. Oni su slušali Muhammeda savs. kada kaže: “Postoje dvije blagodati koje većina ljudi zapostavlja: zdravlje i vrijeme.”(Buhari) Oni su ozbiljno shvatili njegov savjet: “Cijenite pet stvari prije pet drugih: mladost prije starosti, zdravlje prije bolijesti, bogatstvo prije siromaštva, slobodno vrijeme prije nego postanete prezauzeti, i život prije smrti.” (Tirmizi)
Abdullah bin Hasan, Allah bio zadovoljan njime, prenosi da kad god bi se dva Poslanikova ashaba sastala, nebi se razišli dok ne proučili suru al-‘Asr jedan drugom, podsjećajući sami sebe na večni gubitak koji bi napravili ako bi svoje vrijeme uludo potrošili. Oni nisu trošili ni trenutak svoga života u besmislena ćaskanja, brbljanja i ogovaranja.
Razlika je jasna. Mi možemo imati brza kola, ali ako ih vozimo zbog toga što uživamo u brzoj vožnji, a ne zato što želimo da stignemo negdje, mi nećemo ni stići tamo. Uspjeh naših prethodnika ili ashaba leži u njihovom izoštrenom sluhu za svrhu i odgovrnost, i u njihovoj brizi za pažljivo korišćenje vremena.
I u nama bližem vremenu takođe možemo naći slične primjere. Mewlana Ašref Ali Tanawi (preselio 1943.) koji je upravljao jednom vjerskom školom, posvjećivao je veliko vrijeme nafilama. Međutim, on je takođe autor oko 1200 naslova, od malih brošura do enciklopedijskih radova kao što je Bahišti Zewar, koji je doživio da bude izdat u milionima primjeraka. Svaki dan je, isto tako, uobičajavao da odgovori na svu pristiglu poštu, koje mu je svakodnevno pristizalo po desetine, a ponekad i na stotine. Podučio je generacije ‘uleme! Tajna ovog impresivnog dostignuća je bila isto – cijenjenje vremena i briga za njim. Svaki dan koji nam prođe čini nas jednim danom starijim. Jednog dana naše će vrijeme isteći, i napustićemo ovaj svijet zauvijek. Šta će se onda desiti zavisiće od toga kako smo koristili svaki trenutak koji nam je bio na raspolaganju, prije posljednjeg, koji je siguran, ali i nepoznat. Vrijeme je život. Ono što se stavlja na kocku je cijela vječnost.
Objavljeno u Glasu islama br.
Preveo: Edin Nikšić