Ziauddin Sardar[1]
Prije nešto više od 21 godine sam napisao jedan članak za New Scientist naslovljen kao «Može li se nauka vratiti islamu?» (23. oktobar 1980.) Jednostavno sam artikulisao pitanje koje je bilo na usnama mnogih muslimanskih naučnika i učenjaka. Početak 80-tih, sa snagom OPEC-a na njenom vrhuncu, iranskom revolucijom i rastućom svijesti muslimanskih društava o njihovom kulturnom identitetu, je bio period djelimičnog optimizma u muslimanskom svijetu. To je potaklo nučnike i akademike, kao i institucije, da naglase specifično i znamenito naučno blago islama. Jedna suštinska stavka bilo kakvog kulturnog preporoda, mnogi govore u prilog toj tezi, jeste oporavak duha i povratak vrijednosti islamske nauke. Muslimanska društva su bila spremna, kako mi je jedan naučnik rekao, da nauku učine sastavnim dijelom njihove kulture.
Dostignuća islamske nauke, izvijestio sam, upadljivo su neprisutna u historiji nauke. Objektivnost i «fair play» su demantovali da je muslimanskoj civilizaciji dato njeno važno i zaslužujuće mjesto u obuhvatnoj shemi historije nauke. Mi smo, takođe, u potrebi da raspoznamo motive, i fundamentalne vrijednosti, naučnika kakvi su bili ibn al-Haytham (umro 1039.), koji je otkrio zakone reflekcije i refrakcije, ili al-Birunija (umro 1048.), koji je izmjerio obim Zemlje i razmatrao rotaciju Zemlje oko njene ose. Kako možemo ojačati ove vrijednosti u muslimanskim kulturama danas? Kako bismo mogli usmjeriti nauku u pravcu potreba i ispunjavanja zahtjeva muslimanskih društava? I kako možemo nauci, koja je daleko od neutralnih aktivnosti, ukazati na islamske vrijednosti? To su bila pitanja koja sam iznio u članku.
Članak je započeo globalnu debatu. Utisak o islamskoj nauci je došao pod intenzivno ispitivanje u seriji međunarodnih konferencija a naročito komisijskih studija. Debata se fokusirala na tri predmeta. Šta je islamska nauka podtigla u historiji? Šta je bilo to «islamsko» u islamskoj nauci? I, napokon, da li vrle ideje «islamske nauke» imaju ikakve savremene relevantnosti?
Dakle, šta je postignuto nakon dvije decenije?
Glavni napredak je upravo postignut na polju historije islamske nauke. Mi danas znamo mnogo više, ne samo o kvalitetu islamske nauke već takođe i o njenom zapanjujućem kvantitetu. Od astronomije do zoologije, teško da postoji ijedna disciplina koja nije privukla pažnju muslimanskih naučnika ili oblast u kojoj nije učinjena neka vrsta originalnog doprinosa. Od nedavno znamo da su matematički model naučnika iz 14. vijeka, ibn Šatira, i rad astronoma u šuvenoj opservatoriji u Maraghi, u Azerbejdžanu, koju je u 14. vijeku sagradio Nasir al-Din al-Tusi, položili osnovu «kopernikanskoj revoluciji». Astronomi iz Maraghe su unaprijedili «Tusi-par» i teoremu za transformaciju ekcentričnih modela u epiciklične.
Kopernik nije samo koristio ove dvije bazične teoreme da bi izgradio svoje viđenje heliocentriteta, već ih je takođe koristio u savršeno istoj tački u modelu. Mnoga nova historijska istraživanja su sada sintetisana u udžbenicima od kojih je najbolja Donalda Hilla «Islamska nauka i inžinjering» u izdanju Edinburgh University Pressa (1993). Šta više, trotomna, koncizna Enciklopedija historije arapske nauke (u uredništvu Rušdija Rašida, Routledge, 1996.) je sada takođe dostupna.
Čak se i za vrijeme otomanske nauka, koja asocira na pad muslimanske civilizacije, prije može reći da je to bio plodan period. Masivni projekti o «naučnoj literaturi otomanskog perioda», sprovedeni pod upravljanjem Ekmeleddina Ihsanoglua na Međunarodnom istraživačkom centru za islamsku kulturu i umjetnost (IRCICA), u Istanbulu, mijenjaju uvržene poglede da je nauka u muslimanskom svijetu tokom 15. vijeka krenula nizbrdo. Daleko od «dekliniranja». Ihsanoglu i njegovi saradnici su pokazali da je nauka bila veoma aktivna sve do 18. vijeka kada je preusmjerena prema učenju i asimiliranju u evropske nauke kroz prijevode i prilagođavanje.
Kako moderna muslimanska društva mogu ponovo otkriti ovaj duh naučnog istraživanja? O ovom se pitanju raspravljalo na brojnim konferencijama i seminarima održanim i gradovima kakvi su Rijad, Islamabad, Aligarh, Kuala Lumpur i Rabat. Jedna osobita studija iz ranih 80-tih, sponzorisana od strane Međunarodne federacije instituta naprednih studija u Stokholmu, se direktno sučelila sa ovim pitanjem. Ova je studija zaključila da predmeti nauke i vrijednosti u islamu moraju biti tretirani unutar okvira pojmova koji uobličuju ciljeve muslimanskih društava. Deset fundamentalnih koncepta je identifikovano kao konstitutivni okvir unutar kojeg bi naučno istraživanje trebalo biti sprovodeno. Njih čine četiri samostalna koncepta i šest suprotstavljenih u parovima: tewhid (jednoća); halifat (povjereništvo, namjesništvo); ‘ibadet (bogosluženje), ‘ilm (znanje, nauka); halal (dozvoljeno) i haram (zabranjeno); ‘adl (pravda) i zulum (nepravda); i istislah (javni interes) i zija (šteta). Dokazalo se da, prenešen u vrijednosti, ovaj sistem islamskih koncepata prigrljava prirodu naučnog istraživanja u njenoj potopunosti; on integriše činjenice i vrijednosti i institucionalizira sistem znalačkog koji je baziran na odgovornosti, uračunljivosti i socijalnoj odgovornosti. Težnja naučnog istraživanja, studija predlaže, treba biti posmatrana u muslimanskom društvu kao oblik bogosluženja, promovisanja istraživanja i misaonosti, javnog interesa i socijalne pravde.
Ovakav okvir je raspravljan i kritikovan. Ništa manje to nije bilo i na stranicama Journal of Islamic Science koji se počeo izdavati 1985. od strane tada novoosnovanog Centra za studije u nauci u Aligarhu u Indiji. Važno je shvatiti da je nauka u ovim okvirima definisana kao sistematsko posmatranje i eksperimentisanje koje vodi modelskoj konstrukciji i teorijskoj izgradnji, a koji dalje generišu univerzalno znanje. Ar-Razijeve (umro 1925.) detaljne i krajnje precizne kliničke opservacije obezbjeđuju univerzalni model velikih boginja ili vrste preciznih opservacija i teorijsku nadgradnju koje su muslimanske astronome dvanaestog vijeka povele u rigorozan napad na mahane ptolomejske astronomije i deklarisali, po riječima ibn al-Haythama, da su «rješenja predložena za planetarna kretanja u Almagestu bila netačna». Međutim, tokom ranih devedesetih javio se određen zaokret od ove metodologije i to u mnogo mračnijem i opasnijem pravcu. Diskurs islamske nauke sada prati put talibana.
Ovaj zaokret sadrži dvije komponente. Prva je zasnovana na fundamentalističkoj ideji da svo znanje, uključujući i naučno, može biti nađeno u Kur'anu.
Podržana od strane rasipnički finansiranog saudijskog projekta «Naučna čuda u Kur'anu», ova je tendencija iskuljala čitav žanr apologetske literature (knjige, novine, magazine) koja razmatra naučni sadržaj Kur'ana. Od relativiteta, kvantne mehanike, teorije velikog praska pa sve do čitavog polja embriologije i moderne geologije je «pronađeno» u Kur'anu. Ustvari, «naučni» eksperimenti su bili smišljeni da otkriju šta je zapaženo u Kur'anu a što nije poznato nauci – na primjer, program koji bi obuzdao i iskoristio energiju džina koji je uživao veliku podršku sredinom devedesetih u Pakistanu! Ova visoko toksična kombinacija religijskog fundamentalizma i «nauke», kao i kreacionizam, ne samo da ne prihvata svu nauku kao dobru i istinitu, već napada svakog ko pokaže kritički ili skeptički stav prema nauci a brani svoju vjeru kao «naučnu», «objektivnu» i «racionalnu». Nažalost, to je sada najpopularnija verzija «islamske nauke».
Druga komponenta se najbolje da opisati kao mistički fundamentalizam. Iz ove perspektive, islamska nauka postaje studija prirode stvari u ontološkom smislu. Materijalni univerzum je posmatran kao integralni i subordinirajući dio viših nivoa egzistencije, svijesti i modelteta znanja. Prema tome, ovdje se govori o nauci ne kao poduhvatu koji iznalazi rješenja problema, niti o socijalno objektivnom istraživanju, već više kao mističko traganje za razumijevanjem Apsoluta. U ovom univerzumu, pretpostavke i hipoteze nemaju stvarno mjesto; sva istraživanja moraju biti podređena mističkom iskustvu. Ova tendencija je vođena od strane iranskog učenjaka i harizmatičnog mističkog šejha, Seyeda Hosseina Nasra. Za Nasra, njegove učenike i sljedbenike kakvi su maležanski filozof nauke Osman Bakr i američki mistički učenjak William Chittick, cijela nauka u muslimanskoj civilizaciji je bila «sveta nauka», produkt naročite mističke tradicije koja prati svoj trag do grčkih neoplatonista. U svojim historijskim djelima, Nasr se isključivo koncentriše na materiju kao što je okultizam, alhemija i astrologija na uštrb ogromnog broja dijela o egzaktnoj nauci u nastojanju da islamsku nauku tokom historije pokaže kao najvećim dijelom «svetu». Nasrovo prerađivanje islamske historije nauke je bilo snažno pobijeno od strane ne samo muslimanskih historičara nauke kao što su Fuat Sagzin i Ahmad al-Hassan, već takođe i od strane niza zapadnjačkih historičara kakvi su David King i Donald Hill.
Povrh svega toga, za mistički fundamentalizam «islamsku nauku» ne čini nauka kakva je postojala u muslimanskoj tradiciji i historiji, već je to ezoterični produkt tradicionalnog islamskog misticizma odnosno sufizma.
Mistička tendencija ovdje postaje akademska ortodoksija. Od Kuala Lumpura do Islamabada, upravo je to ono što se predaje pod rubrikom «islamska nauka». Nedavno specijalno izdanje o «islamu i nauci» prestižnog časopisa Islamske studije je, na primjer, skoro u potpunosti posvećen predstavama vremena i prostora i mističkoj misli, kosmologiji izvjesnih sufijskih grupa, mističkim principima u prirodnoj teologiji i drugim sličnim naslovima. Ovo izdanje je uredio Muzaffar Iqbal, pakistanski mistički (al)hemičar koji je nedavno ustanovio Centar za islam i nauku, u Sherwood Parku u Kanadi. Iqbalova institucija, podržavana od Centra za teologiju i prirodne nauke iz Berekleya, isključivo promoviše Nasra i njegova priznanja.
Evo zašto imam jak osjećaj «ponovo viđenog». Nakon spašavanja Evrope od nje same konzervacijom i preuzimanjem naprednih naučnih osnova iz antičke Grčke, koje su lahko mogle biti izgubljene u mračnom Srednjem vijeku, nauku u muslimanskoj civilizaciji su jedino mogle marginalizovati opskurne i mističke tendencije. Mi sada možemo vidjeti ponovno rađanje ovih tendencija, a borba protiv njih će zahtijevati veliku hrabrost i volju. Ironično je, i tužno, da dok je navođenje naučnih dostignuća muslimanske civilizacije u većini slučajeva postalo kliše, istinski se preporod islamske nauke sada pojavljuje prilično slabo.
Ali ja još uvijek sanjam šta bi se moglo dogoditi kada bismo bili u mogućnosti da razvijemo islamsku nauku. Da li to zasigurno ne bi onemogućilo transformaciju muslimanskih društava u društva bazirana na znanosti? Kada se debata o ovom problemu za kratko vrijeme istakla u Pakistanu tokom 80-tih, ona je proizvela ogromne javne diskusije. Naširoko se uvidjelo da bilo koja islamska nauka, dostojna ovog imena, mora obuhvatiti građane. To je pretpostavljalo svjesnu i dobro informisanu javnost. Ali, kada je postalo jasno da bi javni interes i budžeti trošeni na obrazovanje mogli zapravo dovesti do dramatičnih promjena u pakistanskim naučnim prioritetima (na primjer, do naglašenosti u nuklearnom istraživanju), debata je zataškana i zvanično zabranjena.
Pravi oblik nauke bi takođe okuražio istraživanja koja bi istančano rješavala lokalne probleme. Dijareja i dizenterija u Pakistanu, kontrola poplava u Bangladešu, ili obarajuća shistosomijaza u Egiptu i Sudanu, bi izmijenili međunarodni plan koji je slijepo usvojen i preuzet u mnogim muslimanskim zemljama.
Štaviše, određeni specifično «muslimanski» problemi bi mogli postati istraživački prioriteti. Uzmimo u obzir, na primjer, da skoro tri četvrtine svih političkih izbjeglica u svijetu čine muslimani. Centri posvećeni problemima izbjeglica bi mogli imati napredne materijale za brzo i čisto privremeno udomljavanje, efikasne i jeftine načine snabdijevanja vodom, bolje tehnike za obezbjeđivanje osnovne zdravstvene zaštite, i tako dalje do beskonačnosti.
Znanje koje potiče iz tradicionalnih nauka pojedinih civilizacija bi, takođe, moglo primiti ogroman zamah. Muslimanske zemlje imaju dragocjene, mada uglavnom neiskorišćene, vještine u medicini, poljoprivredi i očuvanju prirodnih resursa. Islamska medicina i zdravstvena zaštita, na primjer, su vodili svijet nekih osam vijekova (sve do 18. vijeka), kada su proučavanje i podučavanje u medicini zabanjeni od strane kolonijalnih vlasti.
Slično tome, tradicionalna agrokultura i sistemi za ekonomisanje vodom dokazano su krajnje efektivni i ekološki zdravi. Na primjer, tradicionalni lančani izvori, poznati kao karez kod Perzijanaca ili kao qanat kod Aarapa, su pokazali kao superiornim u odnosu na moderne irigacione sisteme. Ovi genijalni sistemi se sastoje od jednog ili više matičnih bunara crpljenih kroz mrežu tunela. Vijekovima prije nego su se pojavile cijevi, ekološki i izuzetno trajni i izdržljivi qanati su obezbjeđivali najveći dio vode za sela i gradove širom Bliskog istoka.
Postoje takođe velika filozofska pitanja koja samo čekaju da se na njih odgovori. Šta bi se desilo u modernoj nauci ako bi se njene osnovne metafizičke postavke o prirodi, vremenu, univerzumu, logici i ljudskoj prirodi zamijenile onim islamskim? Ako se na prirodu, na primjer, ne gleda kao na resurs za eksploatisanje već kao na povjerništvo koje treba paziti? Šta bi onda zamijenilo vivisekciju kao osnovnu metodologiju u biologiji? Ljudske vrijednosti se kao nešto spoljno ne tiču nauke toliko, koliko su one unutrašnji i integralni njen dio. Koliko bi to izmijenilo samu nauku?
Istina je da je jedino u prepisivanju historije islamske nauke učinjen progres. Kao što smo rekli na početku, mi sada znamo mnogo više, ne samo o kvalitetu islamske nauke već i o njenom zapanjujućem kvanitetu. Sve je to velika stvar. Ali još uvijek samo historija, koja se neće lahko desiti sutra, a danas pogotovo.
Ovaj prijevod je objavljen u Glasu islama
Preveo: Edin Nikšić
[1] Ziauddin Sardar, profesor Postkolonijalnih studija u Londonu, je kulturni kritičar, muslimanski učenjak, autor mnogih knjiga, urednik časopisa za planiranje i politiku «Futures». Njegova najnovija knjiga je «A-Z postmodernog života» (Vision Publications, februar, 2002.)