Jamshed Bokhari
Islam Online, Washington DC
Muslimani u Evropi žive u sve težim okolnostima. Evropa nikada nije bila naročito sklona prema svojim orijentalnim susjedima niti prema stanovnicima njenih bivših kolonija. Moglo bi se čak dokazati da je evropski kolonijalizam odgovor bivšem islamskom osvajanju i vladavini unutar Evrope, i jedna od ideja vodilja koje su ekspanzionističku Evropu povele u osvjetu. Možda je ona i morala osvojiti onoga ko je bio nju najprije osvojio. No, kako god bilo, ako je osveta igrala bilo koju vrstu uloge u evropskoj revitalizaciji poslije perioda mračnjaštva, i poslije njenog ličnog unutrašnjeg preporoda, može se reći da stara želja još nije zadovoljena. Na primjer, srpska politika i akcije protiv bosanskih muslimana i Albanaca na Kosovu indicira to da je osvjetnički aspekt evropskog kretanja više aktuelna realnost nego fikcija.
Međutim, srpska agresija je samo jedna očita forma evropske antipatije prema islamu. Iako se muslimanske zajednice u Njemačkoj, Francuskoj i Velikoj Britaniji ne susreću sa srpskim stilom masovnog zatiranja niti sa bilo čim sličnim, one imaju iskustva sa mnogo “suptilnijom” formom islamofobije. Premda ovaj fenomen nije sasvim “suptilan” u pravom smislu, u poređenju sa onim šta se sve dešavalo, sve je “suptilno”.
Troje velikih
Za Veliku Britaniju i bivšu Zapadnu Njemačku, primarna motivacija za dozvolu imigracije nedomicilnog stanovništva je bila ekonomske prirode, t.j. potreba za radnom snagom. Obije ove zemlje su doživljavale brz industrijski rast u vremenu poslije Drugog svjetskog rata i u vrijeme Hladnog rata. Domaća radna snaga nije mogla uskladiti korak sa rastućom industrijalizacijom tako da je potreba za radnom snagom bila najvažnija. Rješenje Velike Britanije je bilo u okretanju svojim bivšim kolonijama, uglavnom iz južne Azije.
Razlog uvoza radne snage iz bivših kolonija je bio jednostavan. Narod nastanjen na bišim posjedima se upravo bio oslobodio zvaničnog kolonijalnog statusa. Njihovo iskustvo tokom kolonijalne vladavine ih je modernizovalo u britanske socijalne strukture na takav način da su se mogli lakše asimilirati, a zatim funkcionirati kao “podesan” sloj britanskog društva, za razliku od radne snage uvezene iz ostalih dijelova svijeta ili iz same Evrope. Nakon svega, do vremena nezavisnosti indijskog potkontineta, Velika Britanija je već postala vešta u eksportovanju južnoazijske snage unutar ogromnog domašaja njenog kolonijalnog carstva. Sunce nikad ne zalazi a da ne dodirne Južnoazijce. Nije trebalo mnogo više napora da se pređe na drugo tržište iz, radnom snagom oskudnih, kolonija u užu Veliku Britaniju.
Rapidna industrijalizacija bivše Zapadne Njemačke događala se u isto vrijeme kada i u Velikoj Britaniji. Međutim, koncentrišući se na mirnodopsku industriju, Zapadna Njemačka je imala više konkurentskog preimućstva. Ovo je bilo, najvećim dijelom, usljed toga što pobjednici Drugog svjetskog rata nisu dozvolili Njemačkoj da odražava efikasne ofanzivne oružane snage, rascjepkavši je u vojne zone pod njihovom komandom. Učinivši ovo, nekomunistiškoj Njemačkoj je dopušteno da svoj društveni proizvod koncentriše na mirnodopski razvoj. To je bilo veliko olakšanje, koje bi dobro došlo svakom državnom budžetu.
Ipak, uprkos ovom olakšanju, Njemačka je bila fizički podijeljena na dvotrećinski dio pod zapadnjačkom upravom i na preostali dio, koji je bio pod sovjetskom upravom. U uslovima postojeće domaće radne snage, brzo rastuća ekonomija (oslobeđena od vojnih izdataka) je bila u krajnjoj oskudici. Za razliku od Velike Britanije, Njemačka nije imala naročito veliko kolonijalno carstvo, tako da korišćenje tih resursa nije dolazilo u obzir. No Njemačka je nastavila sa očuvanjem veza sa Turskom, njenim bivšim saveznikom iz Prvog svjetskog rata (uprkos tome što je formalno stanje te države bilo značajno izmijenjeno, od otomanske uprave sa kojom su bili u savezu do državne strukture kreirane od strane Ataturka.)
Povrh toga, kako Njemačka nije imala svojih kolonija kao resurs radne snage, ona je morala tu radnu snagu potražiti u svojoj neposrednoj okolini – u istočnoj Evropi. Zapadna Njemačka je mogla ostvariti dva cilja sa jednom imigracionom politikom. To su bili uvoz radne snage i igranje uloge međunarodnog moralnog centra, primajući izbjeglice iz zemalja koje su tada pripadale komunističkom bloku.
Francuska je, s druge strane, imala krajem Drugog svjetskog rata ogromno kolonijalno carstvo. Međutim, ona nije imala tako rapidan industrijalizacijski plan kao gore pomenute dvije zemlje. Ne baš u tolikoj mjeri kao Njemačkoj i Velikoj Britaniji, ali i Francuskoj je bila potrebna radna snaga. Dakle, kao i njeni susjedi sa brzorastućom ekonomijom, i Francuska inicira imigracionu politiku napravljenu tako da dovede ljude iz njenih kolonija. Ali rezonovanje koje je vodilo ovakvu politiku poteklo je više zbog političkih potreba nego zbog ekonomske želje, jer kao što rekosmo, njoj radna snaga nije bila potrebna u tolikoj mjeri.
Na kraju Drugog svjetskog rata, Francuska je, za razliku od Velike Britanije, čvrsto i tvrdoglavo željela da zadrži svoje kolonijalne posjede. Levant (zona koja je uključivala Liban, Siriju i dijelove Iraka i Jordana) i dva druga regiona, uključena u posjede Francuske, iako svjesna njene tvrdoglavosti, priželjkivala su kraj kolonijalne uprave. Posjedi u oba Vijetnama i u Alžiru počeli su Francuskoj da postaju sve teži za zadržavanje.
Samouprava u Vijetnamu se, bez obzira na prirodu njene današnje vlade, konačno učvrstila nakon što je Francuska uvidjela da bi je dalja uprava tom zemljom i politički i ekonomski skupo koštala, i odlučila da taj problem preda Sjedinjenim Državama.
Alžir je, pak, od uvođenja francuske uprave 1800. pa sve do 20. vijeka, ostao mnogo više složen region. Jedan je glavni razlog što je Francuska, svojom ličnom politikom, postala tako jako utvrđena u Alžiru da bi bilo kakav napor u pravcu odstupanja Francuske stvorio enormne političke teškoće i u Francuskoj i u Alžiru. Bilo je to usljed toga što su Francuzi smatrali Alžir dijelom svoje zemlje. Državljani francuskog etničkog i rasnog porijekla rođeni u Alžiru su smatrani punopravnim francuskim državljanima sa svim pravima i privlegijama koje se daju bilo kojoj osobi rođenoj u Francuskoj. Međutim, domicilni Alžirci su, mada formalno građani Francuske, imali nekoliko ograničenja svojih prava i privilegija, uključujući i pravo putovanja (naročito u Francusku).
Iako minorna u jednoj takvoj okupaciji, ta hipokrizija nije mogla proći neprimjećeno. A kada je drugim svakodnevnim poniženjima sve to dostiglo vrhunac, uslovi za nezavisnost su se povećali. Kada je Francuska konačno odlučila da napusti Alžir, politika državljanstva je igrala veliku ulogu u velikoj konfuziji ko je zapravo Francuz a ko Alžirac. Usljed ličnih velikih egotističkih projekata za veliku Francusku, a u kombinaciji sa izdavanjem državljanstava, Pariz se nalazio u sve većim teškoćama u pravljenju razlike ko je, ustvari, Francuz a ko nije. Ova dilema, udružena sa potrebom da se obezbijedi zaklon rođenim Alžircima, saradnicima i funkcionerima kolonijalnih državnih struktura, rezultirala je ulaskom velikog broja Alžiraca u Francusku.
Velika slika
U Velikoj Britaniji i Zapadnoj Njemačkoj, muslimani, kao i ostali imigranti, su dovedeni sa ciljem da rade teške poslove. Što se tiče Fracuske, njena politička želja da izgleda potpuno jednako prema svim bivšim kolonijama rezultirala je imigracijom velikog broja neetničkih državljana u tu zemlju. Bilo kako bilo, ono početno obrazloženje za pozivanje svog tog naroda u Evropu je u velikoj mjeri iščezlo. Umjesto toga počela je raste jaka reakcija protiv “nezvanih gostiju”.
Vraćanjem industrijskih potreba, diktiranih od strane tekuće britanske ekonomije, na nivo ranije radne snage, koje je rezultiralo oskudicom raspoloživih slobodnih mjesta za Anglo-Britance, Britanci su poveli debatu o potrebi za imigrantskim radnicima i “neproduktivnim elementima” koje su oni doveli sa sobom – njihovim porodicama. S obzirom na činjenicu da su istočni i zapadni Nijemci postali jedna nacija, te da je Njemačka morala obezbijediti slobodna radna mjesta za rođene Nijemce iz bivše istočne Njemačke (dakle, za njen narod), u pogledu imigranata su se i ovdje povele debate, slične onim u Velikoj Britaniji. U Francuskoj, gdje je oskudica za slobodnim radnim mjestima nastala samim dolaskom velikog broja Alžiraca, situacija je jedino postala loša za muslimane nastanjene tamo.
U svim ovim zemljama, nastaju popularni pokreti pod nacionalističkim zastavama, proklamirajući čiste Francuze, Nijemce i Britance za povlašćene u zapošljavanju. Oni takođe pozivaju na to da manjine ne budu uključene ni u kakve društvene participacije. Pristaše ovih pokreta, koristeći rasistički strah od islamskog terorizma, traže da muslimani budu limitirani u društvenom napredovanju i da se nametnu ograničenja na njihove vjerske norme i običaje. Nasilni napadi upereni protiv Turaka u Njemačkoj i popularni desničarski pokreti, podržani od nekadašnjih filmskih seksualnih simbola, u Francuskoj su sadašnje slike koje ilustruju trendove u ovim zemljama.
Problem bi postao rješiv, kako neki zapadnjački apologeti kažu, ograničavanjem djelovanja “eksremnih elemenata” u njihovim društvima. Ali naprotiv. Nasuprot mišljenju da su to usamljeni slučajevi izvršeni od strane otpadnika od društva, očito da učešće instrumenata same države protivureči takvim tvrdnjama. U Velikoj Britaniji, Njemačkoj i Francuskoj su zabilježeni slučajevi policijske brutalnosti prema muslimanima, pa čak i ubistva, dok je Francuska čak zakonom ograničila oblačenje muslimana. Bezuspješni napori Njemačke da postane stroža prema ekstremnim političkim organizacijama (a zakoni o zabrani zastupanja i slavljenja nacističke prošlosti postoje), govore o tome da njemačkoj državi nije stvarno stalo do gušenja ovog aspekta njenog društva. Ovi kratki primjeri ne govore samo o potpunom državnom antagonizmu prema muslimanima, već takođe i o prećutnom odobravanju akcija ekstremnih nacionalističkih grupa.
Čovjek se ne mora ustručavati pa reći da muslimani Evrope žive u klimi mržnje. Dovedeni da popune prazninu u radnoj snazi ovih zemalja, muslimanski imigranti su ostvarili učešće u ekonomskom rastu ovih naroda, pomažući im da postanu sile kakve su danas. Umjesto prihvatanjem i priznavanjem unutar tog društva, muslimani radije bivaju nagrađeni netolerancijom, mržnjom i nasiljem. Da li ovo može biti politika i praksa “modernih, naprednih i civilizovanih nacija” (za šta se one tako bučno i mnogo puta hvale)? Na kraju, možda sama činjenica da Evropa mnogo puta podsjeća i sebe i druge da je “moderna, napredna i civilizovana”, govori o tome da je ona duboko svjesna da zapravo to i nije.
Ovaj prijevod je
objavljen u Glasu islama
Preveo: Albazari