Mevlana Šah Muhammed Abdu’l-Alīm Siddik
Predmet razmatranja je „Zaboravljeni put do znanja”. Trebali bismo, dakle, započeti definisanjem riječi “znanje”. Možemo je odrediti kao “jasnu percepciju istine ili činjenice”. Opet, “znanje” nije nekakav “cilj”, već “sredstvo” prema nekom cilju, a neposredan ljudski cilj nastoji obuhvatati sticanje “dobra” i izbjegavanje “zla”.
Upoznati i shvatiti je prirodna čežnja u čovjeku. U pogledu ljudske svijesti i opažajne moći imamo dva uočljiva nivoa. Jedan se tiče neposrednog opažanja ili intuicije gdje logičke kategorije ne igraju nikakvu ulogu. Drugi je zasnovan na čulnom opažanju i teorijskom prosuđivanju.
Sada, ako posmatramo svijest, novija naučna istraživanja su nas dovela do vjerovanja da ona ne postoji samo kod čovjeka, već da se isto tako, u nekom obliku, može pronaći i među životinjama, biljkama, pa i među mineralima. Ponašanje novorođene ribe kada je u pitanju plivanje ili spretnost mladunčeta sisara da skoči na plijen, vode nas vjerovanju da su ove vrste u posjedu nekih Bogom datih oblika svijesti. Slično tome, prisustvo kvaliteta privlačnosti ili odbijanja kod biljaka daje nam da razumijemo da i one, takođe, posjeduju izvjesnu formu svijesti. Nazivati ovakve aktivnosti instinktivnim ne poriče postojanje svijesti.
Ljudska svijest je, po svemu sudeći, bogatiji varijetet. Ljudsko potomstvo je, bez sumnje, drugačije od potomstva drugih vrsta. Njegova moć opažanja, kao i postupci, ne pojavljuju se ni kod jednog oblika života tako dobro uspostavljene. Međutim, čovjekov napor da harmonizuje njegovu svijest i aktivnost sa sopstvenom okolinom počinje odmah po rođenju. Beba otvara oči i pokušava da vidi. Pokreće ruku i probati da nešto uhvati. Usredsrjeđuje svoju pažnju i želi da čuje. Takođe, dijete unosi u igru svoju moć senzacije i percepcije, i pokušava ih unaprijediti u svjetlu svoje svijesti. Što se više ove mogućnosti razviju, to njegova čežnja za upoznavanjem stvari postaje veća, sve dok neuko jučerašnje dijete ne postane vrli naučnik ili filozof, koji govori o svim stvarima u kosmosu i na zemlji, i daje svoj sud o njima.
U vezi sa ovom diskusijom, dakle, o različitim nivoima znanja, mogao bih navesti jedan jednostavan događaj. Tokom mojih putovanja posjetio sam jednom čuveni botanički park u Kandyju, historijskom gradiću Cejlona. Neki od mojih prijatelja su takođe bili tu zajedno sa svojom djecom koja su bila različitog uzrasta. Prema pravilima, niko nije smio brati cvijeće. Ali djeca nisu, takođe po pravilu, ta koja se pridržavaju pravila u takvim stvarima. Tako je dijete koje je imalo šest ili sedam godina ubralo ružin cvijet, donijelo ga njegovom ocu, i upitalo ga o njemu. Ova ljubopitljivost kod djece dokaz je nerazdvojive čežnje prema znanju koja postoji u čovjeku. Otac je objasnio djetetu da je to ruža. Ovaj odgovor učinio je dijete srećnim. Ono je primilo novu informaciju. Ono ju je sa ponosom pokazalo drugoj djeci: “Pogledajte, ovo je ruža.” Taj cvijet je bio crvene boje.
U međuvremenu se i drugo dijete zatrčalo prema lijesi i otkinulo cvijet koji je bio sličnog oblika ali žute boje. I ovo je dijete donijelo cvijet svojem ocu i upitalo ga o njemu. Otac mu je rekao da je i to ruža.
Ovo drugo dijete bilo je nešto starije od onog prvog. Ono je, dakle, istraživalo kako oba cvijeta mogu biti nazivana istim imenom dok su njihove boje različite. Otac nije mogao dati zadovoljavajući odgovor, ali nastojnik vrta, jedan Englez, objasnio dječaku da je jedna predstavlja indijsku, a druga australijsku varijantu. Sva su djeca očigledno bila zadovoljna i srećna zbog još jednog primljenog zrnca znanja pa su nadalje pokrenuta zapažanja u vezi ljepote i mirisa ružinih cvjetova. Sada je jedan stariji dječak upitao nastojnika nešto o upotrebi ovog cvijeća. Nastojnik je još uvijek bio tražio odgovor kada je Maulvi Saheb, učenjak koji nam je pravio društvo, primjetio da ljudi pripremaju ružinu vodicu koju upotrebljavaju na vjerskim okupljanjima zbog ružine prijatne arome. Uslijedila je i primjedba od jednog ljekara koji nas je sve informisao da je ružino lišće dobro za uklanjanje zatvora i jačanje srca. Nastojnik, koji je ćutao cijelo vrijeme, odjednom je ubrao svjež cvijet i, obaviještavajući djecu da takođe postoje i parovi među cvjetovima, pokazivao muški i ženski cvijet. Djeca su bila ushićena zbog svih tih informacija.
Ovi ljudi su dali sve ove informacije prema stupnju njihovog znanja. Da je kojim slučajem bio i neki istaknuti botaničar ili kemičar među njima, on bi mogao dati dalje informacije koje bi bile još većeg stupnja, a koje bi se ticale kemijskog sastava i osobina. Ali sve one koji su bili tamo i učestvovali u toj maloj diskusiji, uhvativši ih u dobrom raspoloženju, upitao sam: “Da li su ove ruže nastale same od sebe, ili ih je neko drugi stvorio?” Bilo je različitih odgovora. U ovom uvaženom društvu su se mogla čuti razna zapažanja: baštovan, sijač, sistem navodnjavanja, “majka zemlja”,… Međutim, kada je ispitivanje konačno iscrpilo sve materijalne uzroke, svi su uglas kazali da je Bog taj koji ih je stvorio.
Ovo je bila nova koncepcija, koncepcija stvarnosti, koja je izvan i iznad uzročnog lanca, koji je neuzrokovani Prvi Uzrok. I kako smo stigli do toga? Stigli smo do toga uvažavajući sami fizički svijet i uranjanjem u problem njegovog porijekla. Naše istraživanje fizičkog fenomena u konačnosti nas vodi Bogu.
U tom trenutku sam izazvao pažnju svojih prijatelja činjenicom da ako je ruža tako čarobno lijepa, kako lijep i savršen mora biti Onaj koji ju je učinio takvom, Onaj koji ju je doveo u stanje postojanja?
Prisutna djeca nisu mogla pokazati veliko interesovanje o ovome zbog njihove ograničene inteligencije i nerazvijene svijesti, ali oni stariji su se zamislili i uvažili primjedbu.
Sada, zar nije činjenica da, u ovoj bašči koju mi zovemo svijetom, ima ljudi koji se, uprkos njihovom moćnom intelektu i njihovim zvanjima u oblastima fizike ili metafizike, ponašaju ne bolje od djece na koju sam se upravo sada pozvao, koja su zadovoljna i srećna svojim znanjem nekoliko osobina nekog cvijeća, ili, da upotrebim riječi jednog vrlog naučnika, poznavanjem “nekoliko zrna pijeska na obali mora”?
Danas, učitelji prirodnih nauka teško da će reći svojim studentima bilo šta u vezi Velikog Arhitekte koji je stvorio sve stvari koje oni istražuju, a na našim velikim univerzitetima i naučnim laboratorijama jednostavno ne postoji ni pomisao na Vrhovnog Stvoritelja. U diskusijama na temu etike slučajno nailazimo ponekad na ideju Boga, kao što i neke škole metafizike upućuju na Njegovo postojanje, ali da li postoji ijedna škola, ijedan univerzitet, ijedna laboratorija, koja je posvećena Stvarnoj Stvarnosti, diskusiji o Njegovim Svojstvima i Njegovom Licu, i znanju načina postzanja Njegove blizine? Ako takve ustanove ne postoje, (a i ne postoje), zar ne bi bila istina reći da oni koji tvrde da posjeduju veliki intelekt da se ustvari ponašaju slično djeci? Oni se igraju igračkama i trče za senkama, i napuštaju potragu za Velikom Stvarnošću koja bi trebala biti njihov cilj. I, ne samo da su napustili drum koji vodi znanju o Bogu, već su isto tako zaboravili dublje staze koji vode istinskom razumijevanju same ljudske ličnosti.
Prije svoje smrti, Aristotel je nasljednicima ostavio jedan savjet i naredio da se to ispiše na zidovima njegove akademije. Drugi veliki ljudi, i prije i poslije njega, davali su isti savjet. Savjet je bio: “O čovječe, upoznaj sebe!”
Svrha savjeta je bila i ostala da ukaže na potrebu spoznaje sopstvene ličnosti, da trebamo otkriti i kultivisati one sposobnosti kojima smo obdareni u svrhu prodiranja u realnost stvari, i konačno, da trebamo steći znanje o Bogu. Ali koliko je na svijetu takvih koji će obratiti pažnju na ovaj problem danas? Jeste da ljudi posjećuju džamije, ali je njihov pristup najčešće formalan i ritualan. Da li oni postižu cilj zbog kojeg je ibadet i konstituisan? Ima li ljudi koji su sebe posvetili ovom problemu?
Dragi čitaoče! Prema važnosti koju stvari zauzimaju u ljudskom životu, određuje se i važnost njegovog znanja o tim istim stvarima, kao što i vrijednost onoga ko posjeduje to znanje mora biti stepenovana prema tome. Slično tome, ako je čovjek superioran u odnosu na sva stvorenja, važnost i status znanja koje se odnosi na njega, kao i posjednika tog znanja, moraju biti procijenjeni u skladu sa tim.
Postoje dva gledišta na znanje o čovjeku. Jedno gledište je fizičko, i upućuje na njegovu fizičku konstituciju, ishranu i abnormalnosti koje ponekad postanu karakteristika njegove tjelesne građe. Iz ove poslednje stavke proizašla je medicina. Oni koji sebe posvete ovoj nauci zovemo ljekarima. Nema sumnje da je vještina lijeèenja ljudi plemenita nauka i rangirana visoko po važnosti, kao što i oni koji joj se posvetite zaslužuju veliko poštovanje ukoliko je njihova pobuda plemenite naravi.
Međutim, ovdje se javlja jedno pitanje: “da li je čovjek samo jedna masa kostiju i mesa?” Ako jeste tako, pa i mrtav čovjek posjeduje i meso i kosti ali mi to zovemo mrtvim tijelom, tj. smatramo to ostatkom čovjeka. Naša prva pomisao u vezi mrtvog ljudskog tijela tjera nas da osjećamo da je u njemu bilo nešto suštinsko, a što više nije tu. To nešto jeste život, i mi smo sigurni da samo meso i kosti ne čine čovjeka, već sve to mora biti spojeno zajedno sa životom.
Sada, šta je život? Kada izgovaramo ovu riječ, suočeni smo sa brojnim koncepcijama, i činjenica je da mi, uprkos našim silnim naučnim istraživanjima, imamo zasada samo propala istraživanja “stvarnosti života.” Riječ “duša” je samo imenica. Šta duša zapravo jeste i kako je definisati, naučni svijet još uvijek nije uspio da nam kaže. Naši veliki naučnici su ćutljivi kada je ovaj problem u pitanju. Oni se, da tako kažemo, ili igraju sa vanjskim stvarima i ne obraćaju pažnju na osnovnu stvarnost uopšte, ili pak obraćaju pažnju ali tada sebe nađu nekompetentnim po ovom pitanju.
Huxley, koji uživa osobit status na planu nauke i filozofije, jasnim riječima priznaje: “U vezi duše mi ne možemo reći bilo šta više osim da je to ime jednog pretpostavljenog stanja”. Možemo se sada zapitati: ako pravimo grješku u otkrivanju naše sopstvene stvarnosti korišćenjem empirijskih sredstava, dakle naših osjetila, i ako se osjećamo zadovoljnim uprkos tom neuspjehu, možemo li za sebe reći da smo vjerni prirodnoj čežnji za znanjem koja postoji u nama? Ova čežnja traži od nas da ne ograničavamo naše napore na sušto korišćenje samo nekih sredstava, već da uposlimo sva raspoloživa sredstva. Jer, bez tog osnovnog znanja, daleko smo od toga da možemo smatrati sebe, a i naše znanje, savršenim.
Ako idemo dalje nailazimo na sljedeći problem, koji jeste problem poznavanja velikog “izvora života” ili, jezikom g. Olivera Lodgea, problem poznavanja Nepoznatog. To je tačka gdje se naučnici i filozofi, poslije njihovog napornog istraživanja uzročnih veza, zaustavljaju i što su oni, najbolje što su mogli, opisali kao Uzrok svih uzroka ili Primarni Intelekt.
Činjenica je da postoje brojni univerziteti u svijetu. Oni imaju zasebne fakultete za izučavanje različitih predmeta poput historije, geografije, fizike, hemije, matematike, i tako dalje. Oni imaju zasebne laboratorije za naučna istraživanja. Ali, ima li ijednog takvog univerziteta ili koledža ili škole gdje bi čovjek mogao dobiti pristojno znanje o stvarnosti njegovog “Unutrašnjeg Ja”, ili o “Velikoj Realnosti” koja prožima cijeli svemir? Kako se kapije ovog znanja mogu otvoriti? Gdje možemo pronaći Stazu prema ovom Znanju?
Dopustite da kažem, potpuno ubijeđen, da postoji samo JEDNA institucija gdje se ovo znanje može dobiti, a to je Institucija Objavljene Religije.
Informacija koja nam je pružena tamo nije zasnovana na hiru ili fantaziji, na nagađanju ili pretpostavci, niti na čulnoj percepciji ili logičkoj dedukciji. Ne, ta Staza Znanja je sasvim drugačija. To je staza neposrednog opažanja. Znanje poteklo od “Velike Realnosti” i spušteno na ljudsko srce na poseban duhovni način. Mi, naravno, imamo pravo da sudimo našim razumom i ocijenimo da li je to puka “dogma” i “tajna”, ili pak nešto realno i istinito, kad god se neko pojavi sa tvrdnjom da je nešto takvo primio neposredno od Boga.
Međutim, prije nego prihvate to, moj čitaoci bi sigurno voljeli znati prirodu Vahja (Objave) i Ilhama (Nadahnuća). Oni bi trebali da razumiju da to nisu sinonimi za sujeverje, već da je to nešto opipljivo i realno. Oni bi, nadalje, trebali upoznati kriterijum prema kojem bi ocijenili istinitost izvjesnih tvrdnji u pogledu Objave. Onda, oni bi voljeli znati da li se Objava odnosi samo na “apstraktne stvari”, ili se takođe može odnositi i na naš praktični život te shodno tome doprinijeti i našem praktičnom blagostanju. Ako je to tako, neophodno je skrenuti pažnju na to i preduzeti praktične korake za sticanje takvog znanja. Sticanje tog znanja će nadalje iziskivati potpuno i iscrpno Uputstvo.
Do sada smo pokušavali da ponovo nađemo “zaboravljenu stazu Znanja”. Sada bi trebali da uronimo u prirodu Božanske Objave i Duhovnog Opažanja, te da ispitamo puteve i sredstva koja se odnose na njih.
Mi smo obdareni različitim organima u svrhu upoznavanja materijalnih stvari, i svaki od ovih organa ima posebnu funkciju. U pogledu ovih organa fiziolozi su se suočili sa životno bitnim pitanjem, naime, da li su oni samomotivišući, ili pak predstavljaju samo posrednike nekoj snazi koja djela u pozadini.
Ako posmatramo ove organe možemo vidjeti da oni imaju različite funkcije koje su raspodijeljene među njma. Svaki organ ponaosob vrši samo funkcije za koje je namijenjen, i ova “specijalizacija funkcija” se nalazi u tako strogoj formi da ako neki organ bude prisiljen na izvršavanje neke funkcije za koju on nije namijenjen, ne samo da neće uspijeti u tome, nego će vrlo brzo ostati deformisan. Tako, jezik kuša i ne gleda; oči gledaju i ne mirišu; uši slušaju i ne govore; šake hvataju i ne mogu obavljati funkcija stopala.
Nalazimo se pred pitanjem: Da li smo ikad doživjeli takvo stanje u životu pri kome je naša svijest aktivna, pri kome imamo opažanja, dok su naši osjetilni organi u stanju mirovanja? Podsjetio bih vas u vezi ovoga na stanje kada, poslije napornog dana, lješkarite na vašem mehkom krevetu, vaše oči su zatvorene, vaše ruke i noge uživaju potpuno zaslužen odmor, vaše uši su ravnodušne prema zvucima koji trepere unaokolo, vaši mišići su olabavljeni – ukratko, cijelo vaše fizičko biće je u neaktivnom stanju. Ova neaktivnost se povećava sve dok ne zapadnete u duboki san i vaša svijest ne postane potpuno odvojena od fizičkog svijeta.
Vi ste u snu; očigledno ste u stanju nesvijesti, ali to je čudna vrsta nesvijesti. Vaše oči su zatvorene, ali vi vidite. Vaše uši su neaktivne, ali vi čujete. Vaš jezik nije pokretan, ali vi govorite. Vi hodate. Vi ste aktivni. Jedete i pijete. Osjećate i sreću i žalost, i toplotu i hladnoću, i sladak i gorak ukus. Doživljavate i nadu i strah. Ukratko, imate sva ova iskustva koja imate i na javi. I ne samo da imate ta iskustva, već ih se isto tako možete i sjetiti baš kao da ste ih doživjeli u budnom stanju.
Vi zovete ovo stanje “stanjem sna”. Ali ko je stvarni subjekt ovog stanja? Da li smo to sami mi ili neko drugi? I, ako smo to mi, zar nije jasno pokazano da, dok posjedujemo moć izvršavanja pomenutih radnji pomoću naših organa iz čega izvlačimo iskustvo, u isto vrijeme možemo imati sličan doživljaj bez upošljavanja ovih organa?
Neko bi mogao reći da smo počeli razgovor o razumu i svijesti, a sada odjednom diskutujemo o stvarima kao što su snovi. A opet, neko bi mogao pomisliti da baš kao što u našem budnom stanju misli dolaze i lutaju oko naše svijesti i čine nas srećnima ili ožalošćenim, slično i u toku spavanja, premda su naši organi za osećaje neaktivni, naši probavni organi, srce i pluća jesu aktivni, pa je na isti način i naša imaginativna sposobnost aktivna, te su tako, dakle, svi doživljaji koje imamo u snovima samo fantomi misli i ništa više.
Mogli bismo se zadržati na ovoj misli nakratko. Prebacimo našu maštu iz fizičkog svijeta u ogromni svijet koji nazivamo “Svijetom misli”. U tom svijetu mi nadilazimo vrijeme, a taj doživljaj dobijamo na široj skali tokom naših snova. Koliko često nam se desi da zatvorimo naše oči u 12 sati a u našem snu prođemo kroz ogromnu panoramu događaja u prošlosti ili doživimo stvari u perspektivi budućnosti. A kada završimo naše putovanje po dugom putu vremena, otvorimo naše oči, i bacimo pogled na časovnik na zidu, uviđamo da smo bili u snu samo, recimo, deset minuta. U čemu je tajna? Ako su sve ovo puke misli, da li misli isto tako posjeduju moć pomoću koje bi bile u stanju vidjeti događaje iz prošlosti ili budućnosti sa punom sviješću, dok su naši osjetilni organi u stanju obustavljene aktivnosti?
To bi se moglo smatrati radom “imaginativne sposobnosti”. Tačnost ovog termina za sada nećemo dovoditi u pitanje. Ipak, čisto u prolazu možemo primjetiti da je u terminologiji stručnjaka metafizičke i psihološke problematike doživljaj koji neko ima u stanju dubokog sna, kada čak i imaginativna sposobnost postane praktičnosuspendovana, nazivan bljeskom Duhovne Svijesti, to jest, opažanje koje neko ima u takvom stanju jeste “duhovno opažanje” ukoliko je oslobođeno od onih elemenata koji se smatraju produktima imaginacije. Mi još nismo stigli do te tačke diskusije. Otuda bi smo mogli u razmatranje prvo uzeti pitanje da li “nečije znanje može biti zasnovano samo na znanju njegovih kvaliteta ili svojstava”.
Upravo smo predočili da je u našem biću prisutna sposobnost koja nam pomaže pri prelasku izvjesnih faza svijesti i opažanju bez osjetilnih organa. Neki vole to nazivati imaginativnom sposobnošću a mozak smatraju njenim polazištem. Mi bismo trebali probati da odemo dalje. Ako analiziramo stanje sna, uviđamo da ponekad, za vrijeme ovog stanja, dobijamo izvjesne zalutale i nepovezane doživljaje slične onima koje imamo dok drijemamo. Ali ponekad naš doživljaj je krajnje integrisan i ima značenje. To bi se možda moglo porediti sa doživljajem u budnom stanju kada našim osjetilima zatvorimo vrata sa svih strana, koncentrišemo naše misli i snažno ih usredsredimo na određenu tačku, duboko uronimo u beskonačan okean misli, i zateknemo sebe spokojnim u svijetu koji je odveć drugačijeg karaktera u odnosu na svijet u kojem živimo.
Naučnik, utonuo u svoje naučno traganje, koncentrisan svom snagom na neki problem, uranja u more tajni i vraća se donoseći nam biserje znanja. Filozof za njegovo biće vezuje krila logičkih premisa, svoj um zatvara svim drugim onostranim obzirima, jedri ogromnim prostranstvom misli i prije nas otvora nove očaravajuće staze. Ovo je spomenuto ovdje samo da bi se skrenula pažnja na činjenicu da preliminarni uslov istraživanja u domenu više stvarnosti jeste potpuna koncentracija i nepodijeljen(o) interes(ovanje). To je ono što nam daje velika otkrića u domenu nauke i filozofije, i pomoću čega hipnotizer i opčinitelj ostvaruju preobražaj u “misaonom svijetu” njegovog subjekta. Prema tome, suspenzija aktivnosti osjetilnih organa i potpuna koncentracija uma je polazna tačka naše aktivnosti na putu do znanja.
Do sada smo razmatrali svjetove nauke i filozofije. Koncentrišimo sada našu pažnju na misli koje se odnose na Samoegzistirajuće Biće. Logičar, filozof i naučnik mogu reći u vezi Njega samo to da On jeste. Ali u školi Religije mi dobijamo praktične lekcije u cilju upoznavanja Njega i postizanja Njegove blizine. U vezi s tim, prva lekcija je: “Skrenite vašu pažnju od svih stvari i koncentrišite se na ideju Boga.” A ta koncentracija bi trebala da bude takva da, kao prvo, vaš um treba da bude prazan kada su sve druge misli u pitanju, i drugo, svi vaši organi trebaju se ponašati u skladu sa vašim duhovnim stanjem u datom trenutku.
Usredsrijediti pažnju na Boga potpuno se koncentrišući, u religijskoj je terminologiji poznato kao ibadet (obožavanje, bogoslužje). U ovom stanju, stvoreno sebe smatra Stvoriteljevim robom i sebe posvećuje jedino Njemu (barem u izvjesnim posebnim trenucima).
Ovo je prva vježba – ili disciplinovanje – koje uobličuje osnovu kultivisanja Duhovne Sposobnosti, među filozofima poznatu kao intuicija. Sada smo dospjeli do novog termina, tj. do “Duhovne Sposobnosti”, i, prirodno, čitalac mora biti nestrpljiv u želji da sazna njenu ulogu i koristi koje se mogu dobiti njenom kultivacijom. Probaćemo da razumijemo to pomoću jedne ilustracije:
Šta moramo činiti ako smo suočeni sa problemom definisanja ukusa pomorandže i kvaliteta njegove prijatnosti? Hoćemo li uspjeti ako upotrijebimo našu ruku? Ne. Moramo uposliti naš jezik, i to pod strogo određenim uslovima. Jezik mora biti savršeno čist. Ne smije imati paukusa — slanog ili slatkog — od stvari koja se prije jela. Ukratko, jezik treba da bude neutralni recipijent ukusa. Onda ćemo staviti pomorandžu u usta i dopustiti soku da se potpuno apsorbuje u pore jezika, u toj mjeri da naš jezik i sam postane, takoreći, dio pomorandže. Tako ćemo imati potpunu realizaciju ukusa pomorandže i njegovog ugođaja.
Slično tome, ako želimo znati hladnoću leda, jedini put koji nam je otvoren jeste da uzmemo komad leda u našu ruku, a korektna ideja o njegovoj hladnoći će nam doći kada temperatura naše ruke poprimi temperaturu leda.
Sada, mogu to reći bez iznalaženja potpune analogije, ako ispraznimo um od svih ideja i misli, sa namjerom i pažnjom se iskreno koncentrišemo na Boga, nemajući vanjsku formu, nemajući čak ni formalni fokus pažnje, držeći naš um slobodnim od “sitnih božanstava”, ne pridružujući Bogu nikoga, i ako očistimo našu imaginativnu sposobnost, ili, riječima sufija, Duhovnu sposobnost, od svih, vanjskih ili unutrašnjih uticaja, tada će opažanje Božanskih Svojstava biti učinjeno jasnim a veo neznanja biti uklonjen.
Ako nas bilo ko upita o ukusu pomorandže, probajmo koliko možemo, ali mi nećemo biti u stanju da naše tačno iskustvo ukusa i ugođaja pretopimo u riječi. Nama će to biti poznato kao neposredan doživljaj, ali riječi ne mogu jasno definisati i izraziti takvo iskustvo, pa time ni iskustvo duhovne stvarnosti kakva su Božija Svojstva. Mi samo možemo imati iskustvo ali ga ne možemo i opisati. Što se tiče njegove istinitosti i ljepote, čak i oni koji su svoj napor ograničili na prvu duhovnu vježbu mogu doživjeti to iskustvo koje je naprosto jedinstveno.
Ali, zapamtimo, krajnji cilj nije samo doživljaj ukusa i njegova prijatnost. Ako jedemo pomorandžu mi nećemo to samo dodati našem ukupnom iskustvu, već ćemo u isto vrijeme obezbijediti hranu za naše tijelo što će nam, napokon, pomoći da radimo veliki broj drugih stvari. Na isti način, iako nije savršeno poređenje, kada upotpunjujemo duhovne aktivnosti spomenute gore, naše duhovne sposobnosti će se razvijati. I, baš kao što nam razvoj fizičke snage daje mogućnost da prevladamo slabosti, odbijemo napade bolijesti i uživanje cjelokupnog fizičkog postojanja, isto tako ćemo dobiti na duhovnoj snazi usredsređivanjem naše pažnje na Boga nepodijeljenom koncentracijom. Ovo uvećanje duhovne snage će nas voditi prema duhovnom savršenstvu, koje će se manifestovati visokim i uzvišenim moralom i što će nam omogućiti da se borimo sa bolijestima iz duhovne sfere. I što god više budemo napredovali na ovoj stazi, to ćemo bliže biti konceptu “Savršenog Čovjeka”.
To je “zaboravljeni put do Znanja”. Ako ga pređemo, vrata stvarnog znanja će nam biti otvorena i mi će primiti jasnu percepciju istine. Osim toga, kao što je ukazano na samom početku, znanje je sredstvo a ne nikakav cilj, jer krajnji cilj jeste postizanje dobra i izbjegavanje zla.
Islam je odredio ibadet riječima Časnog Kur’ana:
“… Uistinu, namaz odvraća od razvrata i ružnog. A sigurno je spominjanje Allaha najveće!” (El-’Ankebut, 45)
Prema tome, ako se proces fokusiranja pažnje na Boga nastavi i ako se ovo svojevrsno vježbanje uspostavi u određenim intervalima dana i noći, pa makar i na kratko, to će dovesti do dvostrukog dobra. Sa jedne strane, imaćemo sopstvenu realizaciju, jasno shvatanje stvarnosti duše, i opažanje Svojstava Najvišeg Bića. S druge strane, naša vjera u Boga, vjera da je On Stvoritelj Svemira, da je On Svuda Prisutni i Sveznajući, biće preobražena iz čistih riječi u praktičnu i živu stvarnost, a što će u konačnosti postati sigurno sredstvo koje će nas sprečavati od činjenja nepravde, svireposti, nepristojnosti i, zapravo, svih onih djela koja nas sa visina čovječnosti bacaju na rang životinja.
Dragi čitaoče, svaki učitelj prirodnih nauka traži od svojih studenata da poslije naučene teorije urade i praktične eksperimente, a to su oni eksperimenti u laboratoriji koji čine znanje studenta konačno savršenim. Slično tome, kada učimo metafiziku u školi Religije i dajemo teorijsko objašnjenje stvarnosti kakve su duša ili Bog, čovječanstvo se poziva u duhovnu laboratoriju i govori mu se o metodama rada praktičnih “eksperimenata”. Da istaknemo i to da baš kao što možemo isprobati ispravnost naučne teorije o vodi njenom praktičnom sintezom kiseonika i vodonika, slično se mogu isprobati i religijske teorije u pogledu ibadeta i njegovih praktičnih rezultata u reformi našeg moralnog života i prosvetljenja naše ličnosti. No prije eksperimentisanja sa svojevrsnom duhovnom vježbom o kojoj je bilo riječi, nužno je ponajprije ispraviti teoretske osnove našeg pristupa, jer ako su premise pogrešne, zaključak će isto tako biti pogrešan. Slično tome, ako je izvjesna formula manjkava, rezultat će biti netačan. Otuda, sama prva lekcija koju smo primili u školi istinske religije jeste namijenjena ispravci naše vjere u Najvišu Stvarnost. Uspjeh našeg traganja na religijskoj stazi do znanja zavisi od tačnog vjerskog polazišta, naime, da je Bog Jedan i Samo Jedan, da je sama religija istina koja je zasnovana na istinskoj i autentičnoj Objavi od Boga, te koja naučava, ruku pod ruku, savršenim i čistim Monoteizmom, da su svi ljudi, i muškarci i žene, i crni i bijeli, i bogati i siromašni, jednaki po njihovoj suštinskoj vezi sa Bogom i po tome što su ljudi.
Ovaj prijevod je objavljen u Glasu islama
Preveo: Edin Nikšić